srijeda, 07.07.2004.
Pošast na djelu, a zove se STRAST
Uvijek kapa dolje onim vječnim (nepostojećim), dobro isfantaziranim iznimkama, no danas bih spomenula onu drugu, «tamnu stranu», onu pravilom određenu većinu muškaraca i žena koji u nečijem životu uzburkavaju krv do ključanja i imaju ime, prezime i broj mobitela, a s kojima Vas veže ta zaraza, tzv.nenormalna kemija...
«Nenormalna kemija» je sleng, priručni izraz za jednu, ne tako čestu bolest, čije simptome lako uočavamo:
1.Nesvakidašnja privlačnost prema određenoj osobi(smješak sa lica obostrano ne silazi),
2.Na pomisao o određenoj osobi leptirići se razmile u stomaku,
3.Pri telefonskom pozivu ili sms-u osjećate laganu vrućinu ili drhtavicu,
4.Svaki mogući bliži kontakt sa tom osobom može završiti čak i nesvjesticom,
5.Tijelo postane čudnovato gladno za tom osobom.
Za tu bolest jedan je poznatiji naziv - STRAST.
Lijek – nepoznat. Trajanje – nepoznato. Imunitet – ne postoji -eventualno popušta uslijed stalnog obolijevanja.
Većina nas sklona je preziranju i ogovaranju svakog oblika seksualnih sklonosti koje ne podrazumijevaju odnos «jedan muškarac i jedna žena zajedno duže vremena».
Sve što je IZVAN tog konteksta, smatra se nenormalnim, nastranim, promiskuitetnim, nepromišljenim, razvratnim i što sve ne još...
A sve što je U tom kontekstu, na žalost gubi s vremenom status bolesti i dobiva status kolotečine.
Kad se daje srce, tijelo i duh, i kada se sve to ispreplete – ta je kemijska reakcija u bilo kojem životnom razdoblju - ravna eksploziji.
Bolest tako nastupa iznenadno i vrlo brzo ste upoznati s novom dimenzijom sebe.
Znam jako puno ljudi iz mog neposrednog okruženja, koji su srce, tijelo i dušu zajedno, dali nekom trećem - i to nakon što su ušli u brak i vezali se.
Znam i one koji su srce, tijelo i dušu ostavili nekom trećem puno prije nego su se vezali u brak, ali i one koji srce, tijelo i dušu daju još uvijek u kontinuitetu i dan danas...
Uvijek se na nekog tko «gomila» kvantitet prije braka, gledalo optuživački, kao na čudovište, a na onog tko se usudi to uraditi u braku i nakon njega, kao na monstruma, iako pravu i propisanu brojku za sexualno iskustvo ne zna nitko, niti je može zamisliti.
Naučeni smo da je neophodno apstinirati što više izvan braka, poštujući moral i «komšiluk», a mnogo njih nehotično i često apstinira i poslije, u braku (kakav paradoks)...
Neki su na to prisiljeni ženskom, neki muškom nezainteresiranošću, a neki zbog neposluha vlastite muškosti ili inih razloga...neki možda iz slobodnjačke, puste potrage za ovom slatkom bolešću koja pokreće Svijet...
Na žalost rijetki će to priznati, ali dotični apstinenti su prvi koji su podložni infekciji.
Mnogo puta žene i muškarci ne osjećaju vlastitost svoga tijela i duha, ne provjeravaju partnera, ne razgovaraju otvoreno, ne odmjeravaju odnose, ne analiziraju...
To nije dobro.
Kada ova bolest nastupi - nema više puno razmišljanja. Postupa se nagonski. Naprosto osjećaš negdje iznutra, u koju vodu možeš samo ugaziti, a u koju se ubaciti naglavačke.
Pametnom čovjeku ti trenuci nisu česti, zato ih on zna iskoristiti i postaviti nakon toga možda nove kriterije, za neke nove nalete sličnih oluja.
Ne želim ovdje propagirati burne i nekontrolirane veze prije braka ili u braku i ne daj Bože promiskuitet, ali nisam ni za lažni moral. Samo treba shvatiti vrijeme u kojem živimo.
Poezija tijela je velika zagonetka. Može biti veličanstvena poema, ali se i spustiti na nivo prostačke natuknice. Sve ovisi o bezbroj nedokučivih stvari i situacija...i o našem gledanju na svijet.
Bar jednom u životu se svatko od nas mora (i treba) prepustiti ludoj strasti, da bude fizički voljen, svatko se jednom bar davi u rukama nekog pobješnjelog Maxa...ili neke hm...koji ženski lik da navedem??(ah nebitno – važno je da kontate na što mislim)
Ali činjenica ostaje da ništa tako ne podriva duh kao gladno tijelo.
Ono ga paralizira, odvaja od stvarnosti, tjera protiv nje.
Ne zasiti li se, gladna životinja u njemu bez ove bolesti, nikad neće biti sposobna da se pretvori u ljudski stroj koji funkcionira skladno.
I ma što mi mislili o tome, priznali mi to javno ili ne, ostaje teorem da svoje tijelo treba iživjeti. I to jednostavno. Bez pretjeranih kompleksa.
Teško je reći kako pri tome ušutkati onaj sitni i dosadni glas koji nas neprekidno davi s moralom što smo ga kao dar dobili još u djetinjstvu...
...Ostavite to diktatu savjesti...ili – ili...
Ne lupajte glavu tražeći PRAVOG ili PRAVU.
Nema takvih.
Mi sami utječemo na stvaranje onih od kojih očekujemo da oblikuju našu sreću. Gadno je samo ako pogriješimo negdje pa naša bolest ostane tek jednostrana fikcija ili ode u navedenu kolotečinu...to zna biti bolno.
Nedavno mi je rekao jedan moj frend – kolumnist; «Ponekad je bolje imati tog Nekog i za frenda poslije ljubavi (čitaj: Strasti), nego ne imati ga uopće...»
(Ovo može,možda, poslužiti za utjehu.)
Kad jednom, dakle, proživite Strast - ludilo tijela, utonete u nj i potrošite ga do dna, smirit će se vihori i mozak će zasigurno funkcionirati jasnije.
Hod kroz život postat će ravnomjerniji i staloženiji, čak i kada takva pješčana oluja završi emocionalnim krahom.
Krah će se odreagirati i jednom ćete se sjećati s užitkom doba kad ste poput mladog ždrijepca smjeli i mogli juriti po pejzažima svoje neobuzdane Strasti, makar i nemali više osobu s kojom ste to radili, makar i ne znali gdje je ona tog trenutka...
Sjećat ćete se svoje bolesti kao nečeg najljepšeg i najvrijednijeg u svom životu, nešto bez čega biste bili siromašniji da to niste proživjeli.
Bit ćete i zdraviji. :-)
Pazite samo da trčite u pravo vrijeme.
18.08.2003.
