Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je sjedila za računalom pregledajući i uređujući fotografije. Izdvajala je sve one na kojima je nevidljivi mačak bio vidljiv i slagala ih u folder. Začudila se koliko se tih fotografija nakupilo u nekoliko mjeseci.
Dok je razmišljala kako imenovati folder u koji ih je složila, osjetila je dodir na nozi.
Iako nije vidjela tko je dodiruje, dodir je odmah prepoznala. Toplo mačje tijelo trljalo joj se o potkoljenicu umiljavajući se. Rose i ne ne razmišljajući spusti ruku želeći uzvratiti nježni dodir. Ruka je dodirnula meko krzno, pogladila mačju glavu, kliznula niz mačja leđa sve do vrška pruženog repa.
U trenutku kad je vršak repa dodirnula, mačak je postao vidljiv.
Rose se nasmija tiho bojeći se da ga ne uplaši. No, mačak nije pokazivao ni trunčicu straha, izvrnuo se na leđa nudeći debeli, pomalo opušten trbuh na maženje.
Macane, macane, dragi macane - tepala je Rose gladeći ga i češkajući po trbuhu.
Mačak šapama obuhvati njezine prste nježno ih grickajući.
I pandže je uvukao u jastučiće na šapama pazeći da je ne ogrebe.
...
U danima koji su slijedili Rose je uživala u druženju s mačkom.
Promatrala ga je kako prazni zdjelicu, kako oštri pandže na stablu breze, kako opušteno drijema u njezinu krilu. Brinula bi se kad bi nekamo nestao na dan dva, beskrajno se radovala kad bi se ponovo pojavio i zamijaukao pred njezinim vratima tražeći da ga pusti unutra. U trgovini za kućne ljubimce naručila je privjesak u obliku srca i dala na nj ugravirati broj svog mobitela. Ako odluta predaleko, možda netko dobronamjeran nazove i kaže - Pronašli smo vašeg mačka.
Mačak je mirno dopustio da mu ogrlicu s privjeskom stavi na vrat.
...
Jednog je jutra izašla pred kuću pomesti opalo brezovo lišće.
Mačak joj se pridružio. Volio je igrati se u suhom lišću i grijati na jesenjem suncu. A kad bi Rose metlom skupila zlatne brezine listiće, mačak bi u igri hrpu rastepao pa bi počinjali sve iz početka.
Dok je rasuto lišće ponovo mela, Rose začu glas susjede: Komšinice, je l' taj debeli tigrasti vaš?
Zamislila se - Je li mačak doista njezin? Slagala bih kad bih rekla - ne.
Jednako bih tako slagala i kad bih rekla - da.
Danas je moj- odgovorila je Rose susjedi. Bio je moj i jučer i prekjučer. No, ne znam čiji je bio 'nakjučer', ne znam hoće li izabrati biti moj sutra.
Uostalom, oni koji dobro poznaju mačke vele - nitko ne posjeduje mačku.
...
Ipak, iz dana u dan mačak je bivao sve više njezin.
Prestao je skitati se, više nije odlazio tko zna kamo, kad bi Rose nakratko izlazila do prve pekare ili trgovine, ispraćao ju je i dočekivao sjedeći na vrtnoj ogradi.
Rose više nije morala otkrivati njegovo prisutvo tek na snimljenim fotografijama. Sad joj je spremno pozirao a Rose ga je pratila s fotoaparatom u ruci.
Navečer, dok bi joj mačak spavao u krilu, Rose je nastavljala dodavati fotografije u folder koji je još uvijek ostao bezimen. Rose se čudila samoj sebi - nikako da smisli naziv za folder s mačkovim fotografijama.
A ni mačku još nije nadjenula ime.
...
Tog novembarskog jutra vrt je osvanuo okićen prvim mrazom.
Mačak je ostao spavati u njezinom krevetu a Rose je ogrnula šal i izišla u vrt napuniti hranilicu za ptice zrnjem. Na vriježama ukrasne lozice vrapci su nestrpljivo živkali čekajući doručak.
Zastala je na trenutak promatrajući ih kako slijeću na hranilicu i kljucaju zrnje prosa, konoplje, žita i suncokreta a zatim se tiho vratila u kuću. Mačak je i dalje čvrsto spavao glave naslonjene na Rosein jastuk. Trzao je brkovima i micao šapama kao da nekamo trči ili u snu lovi ptice.
Samo ti spavaj - prošapta Rose.
Nije ga željela uznemiravati - Kad se bude probudio napunit ću i njegovu zdjelicu.
Rose sjede za računalo i otvori folder s mačkovim fotografijama.
Smješkala je gledajući ga kako se igra, penje na brezu, jede, drijema ...
Sad je namjeravala u foder dodati i fotografije snimljene toga jutra, fotografije mačka usnulog u njezinu krevetu.
Rose zaustavi dah - Na jutrošnim fotografijama mačak nije bio vidljiv.
Rose ustade i požuri u spavaću sobu. Mačka više nije bilo na krevetu, nije bio ni u kuhinji kraj zdjelice, nije ga bilo ni u vrtu.
...
Dani su prolazili, prošao je i novembar, već se i Božić bližio.
Rose je prebirala po fotografijama u folderu bez imena. Svakoga dana mačak je nestajao s fotografija.
Na Silvestrovo je bio vidljiv samo na onoj prvoj koju je snimila i ne znajući da je on tamo u podnožju hranilice za ptice.
Rose se zapita - Kad svane novogodišnje jutro, hoće li mačak nestati i s te prve fotografije?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta