Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
“Thy summer’s play
my thoughtless hand
has brushed away”
(William Blake: Little fly)
U hladovini samostanskog atrija, pod razgranatom krošnjom stoljetne bukve, sjedio je stari redovnik s knjigom u krilu.
U dubokoj starosti, pošteđen svih redovničkih dužnosti, dane je provodio u osami, čitajući. Tog kasnog poslijepodneva čitao je tekst prstom prateći retke na listu stare raskupusane knjige. Kao i svi starci često bi zadrijemao usred čitanja. Ruka bi mu skliznula sa stranice pa bi, probudivši se, uvijek iznovao tražio redak i riječ na kojoj je zastao prije nego što ga je drijemež prevario.
Starac bi se svaki puta razgnjevio na samog sebe, na svoje malaksale tjelesne snage a potom se pokajao zbog gnjeva koji je smatrao grijehom. Slabljenje tjelesnih moći još bi i mogao podnijeti, tijela i tjelesnosti odrekao se u mladosti stupivši u strogi samostanski red. No, s gubitkom kognitivnih sposobnosti teško se mirio. A činjenica da teško pronalazi mjesto u knjizi na kojem je zastao s čitanjem, bila je pouzdan znak da mu se i te sposobnosti gase.
I tog jesenjeg poslijepodneva drijemež mu je često prekidao čitanje. Iz drijemeža ga je, slijećući mu na lice, budila jedna dosadna muha. Kad bi je mahanjem ruke potjerao s lica, muha bi sletjela na stranicu knjige, milila bi retcima kao da ih čita a potom bi se zaustavila na jednoj riječi. Starac isprva nije shvatio, no nakon više ponavljanja odjednom mu je 'sinulo' - Muha mu pokazuje ne samo redak na kojem je zastao prije nego što je utonuo u drijemež nego i zadnju pročitanu riječ!
Kako bi provjerio tu pretpostavku stari je redovnik nekoliko puta 'odglumio' drijemež a muha bi svaki put kad bi otvorio oči sletjela na stranicu i mileći retcima zastala označivši mjesto na kojem je on u čitanju zastao.
What Is Not There’ - Guy Brett
Sutradan je stari redovnik preskočio doručak. U blagovaonici se ipak morao pojaviti, to je zahtijevao samostanski red. No kad je zdjela s popurenim kruhom stigla do njega gurnuo ju je slijedećem za stolom ne zagrabivši u nju. Čitač molitve zahvalnice još nije do kraja izrekao – amen- a starac je već bio u samostanskom atriju.
Na tvrdu drvenu klupu spustio se teško, zglobovi su ga starački boljeli. Klupa bez naslona i bez jastuka, grubo obrađena, njegov isposnički red zabranjivao je svaki luksuz i brigu za vlastitu udobnost. Spustivši se na tvrdo sjedište starac je na koljenima raširio knjigu koju je dan ranije započeo čitati. Zapamtio je stranicu na kojoj je zastao i počeo tražiti nepročitani odlomak.
A Ona je odlomak pronašla prije njega. Zujeći se spustila na požutjelu stranicu i odmilila do prve riječi.
Tu si! reče starac muhi. Radije bih da si pčelica ili leptir, a ne muha zunzara, no i ti si božje stvorenje.
Ne znam baš s kojom te svrhom veliki Tvorac stvorio, no sumnjam da je imao na umu stvoriti te da meni budeš označivač u knjizi.
Muha mahnu krilcima, mrdnu nožicama dodirujući prva slova u riječi na koju je sletjela.
Ne požuruj me – smijući se reče redovnik. Davno su prošli moji dani mladalačkog gutanja knjiga. Sad čitam sporo, zastajkujem često promišljajući o pročitanom. Ne žurim više nikamo. Ovo je posljednja nepročitana knjiga iz naše samostanske biblioteke, želio bih da mi čitanje potraje.
No, muha se i dalje nestrpljivo migoljila po retku u knjizi, mileći do kraja retka pa se vraćajući na početak.
Kamo brzaš?
Je si li ti, muho, od onih nestrpljivih čitača koji se jedva suzdržavaju da ne pročitaju kraj priče?
Ili to mene požuruješ da što prije stignem do kraja?
Starac poče čitati. Dok mu je pogled klizio od riječi do riječi, od retka do retka, muha je uvijek bila za riječ brža od njega. Povremeno bi ga prestigla za čitav redak pa zastajala da ga pričeka. Kad je starca uhvatio drijemež a oči mu se počele sklapati zazujala mu je oko uha, slijetala na očne kapke, plesala po rijetkim trepavicama.
Starac se prenuo, nasmijao i muhi rekaoo – Da, radije bih da si pčela ili leptirić.
Tada bih mogao pomisliti da si doletjela s cvijetka a ne s hrpice dreka ili neke životinjske strvine koja se raspada u polju.
No, ni ja ne mirišem poput cvijeta, prije će biti da vonjam starački kao memla moje ćelije i plijesanj mog starog habita.
...
Dan je odmicao, sunce se diglo u zenit i počelo spuštati prema obzoru a starac i muha stigli su do posljednje stranice, do poljednjeg odlomka u knjizi.
Zastanimo načas,draga moja pomoćnice – reče starac muhi. Pročitajmo posljednji odlomak uz zadnje sunčeve zrake.
Tako i bi, i muha i starčev pogled stigli su do zadnje riječi u zadnjem retku zajedno s posljednjom sunčevom zrakom.
...
Najmlađi redovnik zadužen za brigu o najstarijem članu zajednice zaboravio je te večeri svoju dužnost – uvesti starca unutra, dovesti ga do njegove ćelije, pomoći mu da se spusti na tvrdu postelju. Zato je, u strahu od strarješinina prijekora požurio u atrij.
Starčeva je ruka već bila hladna i ukočena, krvrgavi prst prislonjen na kraj zadnjeg retka. Mladi redovnik maknu starčevu ruku i zaklopi knjigu. Nije ni primijetio mrtvu muhu koja je ostala među stranicama.
Nije bila ni vrijedna pčela ni lijepi šareni leptir što leti od cvijetka do cvijetka.
A ipak ju Stvoritelj stvorio sa samo njemu znanom svrhom koju je ispunila – dopratila je jednog starca do njegova posljednjeg retka.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
