Marketing
Muha, kratka priča
photo by rU
“Thy summer’s play
my thoughtless hand
has brushed away”
(William Blake: Little fly)
U hladovini samostanskog atrija, pod razgranatom krošnjom stoljetne bukve, sjedio je stari redovnik s knjigom u krilu.
U dubokoj starosti, pošteđen svih redovničkih dužnosti, dane je provodio u osami, čitajući. Tog kasnog poslijepodneva čitao je tekst prstom prateći retke na listu stare raskupusane knjige. Kao i svi starci često bi zadrijemao usred čitanja. Ruka bi mu skliznula sa stranice pa bi, probudivši se, uvijek iznovao tražio redak i riječ na kojoj je zastao prije nego što ga je drijemež prevario.
Starac bi se svaki puta razgnjevio na samog sebe, na svoje malaksale tjelesne snage a potom se pokajao zbog gnjeva koji je smatrao grijehom. Slabljenje tjelesnih moći još bi i mogao podnijeti, tijela i tjelesnosti odrekao se u mladosti stupivši u strogi samostanski red. No, s gubitkom kognitivnih sposobnosti teško se mirio. A činjenica da teško pronalazi mjesto u knjizi na kojem je zastao s čitanjem, bila je pouzdan znak da mu se i te sposobnosti gase.
I tog jesenjeg poslijepodneva drijemež mu je često prekidao čitanje. Iz drijemeža ga je, slijećući mu na lice, budila jedna dosadna muha. Kad bi je mahanjem ruke potjerao s lica, muha bi sletjela na stranicu knjige, milila bi retcima kao da ih čita a potom bi se zaustavila na jednoj riječi. Starac isprva nije shvatio, no nakon više ponavljanja odjednom mu je 'sinulo' - Muha mu pokazuje ne samo redak na kojem je zastao prije nego što je utonuo u drijemež nego i zadnju pročitanu riječ!
Kako bi provjerio tu pretpostavku stari je redovnik nekoliko puta 'odglumio' drijemež a muha bi svaki put kad bi otvorio oči sletjela na stranicu i mileći retcima zastala označivši mjesto na kojem je on u čitanju zastao.
What Is Not There’ - Guy Brett
Sutradan je stari redovnik preskočio doručak. U blagovaonici se ipak morao pojaviti, to je zahtijevao samostanski red. No kad je zdjela s popurenim kruhom stigla do njega gurnuo ju je slijedećem za stolom ne zagrabivši u nju. Čitač molitve zahvalnice još nije do kraja izrekao – amen- a starac je već bio u samostanskom atriju.
Na tvrdu drvenu klupu spustio se teško, zglobovi su ga starački boljeli. Klupa bez naslona i bez jastuka, grubo obrađena, njegov isposnički red zabranjivao je svaki luksuz i brigu za vlastitu udobnost. Spustivši se na tvrdo sjedište starac je na koljenima raširio knjigu koju je dan ranije započeo čitati. Zapamtio je stranicu na kojoj je zastao i počeo tražiti nepročitani odlomak.
A Ona je odlomak pronašla prije njega. Zujeći se spustila na požutjelu stranicu i odmilila do prve riječi.
Tu si! reče starac muhi.
Radije bih da si pčelica ili leptir, a ne muha zunzara, no i ti si božje stvorenje.
Ne znam baš s kojom te svrhom veliki Tvorac stvorio, no sumnjam da je imao na umu stvoriti te da meni budeš označivač u knjizi.
Muha mahnu krilcima, mrdnu nožicama dodirujući prva slova u riječi na koju je sletjela.
Ne požuruj me – smijući se reče redovnik.
Davno su prošli moji dani mladalačkog gutanja knjiga. Sad čitam sporo, zastajkujem često promišljajući o pročitanom. Ne žurim više nikamo. Ovo je posljednja nepročitana knjiga iz naše samostanske biblioteke, želio bih da mi čitanje potraje.
No, muha se i dalje nestrpljivo migoljila po retku u knjizi, mileći do kraja retka pa se vraćajući na početak.
Kamo brzaš?
Je si li ti, muho, od onih nestrpljivih čitača koji se jedva suzdržavaju da ne pročitaju kraj priče?
Ili to mene požuruješ da što prije stignem do kraja?
Starac poče čitati. Dok mu je pogled klizio od riječi do riječi, od retka do retka, muha je uvijek bila za riječ brža od njega. Povremeno bi ga prestigla za čitav redak pa zastajala da ga pričeka. Kad je starca uhvatio drijemež a oči mu se počele sklapati zazujala mu je oko uha, slijetala na očne kapke, plesala po rijetkim trepavicama.
Starac se prenuo, nasmijao i muhi rekaoo – Da, radije bih da si pčela ili leptirić.
Tada bih mogao pomisliti da si doletjela s cvijetka a ne s hrpice dreka ili neke životinjske strvine koja se raspada u polju.
No, ni ja ne mirišem poput cvijeta, prije će biti da vonjam starački kao memla moje ćelije i plijesanj mog starog habita.
...
Dan je odmicao, sunce se diglo u zenit i počelo spuštati prema obzoru a starac i muha stigli su do posljednje stranice, do poljednjeg odlomka u knjizi.
Zastanimo načas,draga moja pomoćnice – reče starac muhi. Pročitajmo posljednji odlomak uz zadnje sunčeve zrake.
Tako i bi, i muha i starčev pogled stigli su do zadnje riječi u zadnjem retku zajedno s posljednjom sunčevom zrakom.
...
Najmlađi redovnik zadužen za brigu o najstarijem članu zajednice zaboravio je te večeri svoju dužnost – uvesti starca unutra, dovesti ga do njegove ćelije, pomoći mu da se spusti na tvrdu postelju. Zato je, u strahu od strarješinina prijekora požurio u atrij.
Starčeva je ruka već bila hladna i ukočena, krvrgavi prst prislonjen na kraj zadnjeg retka. Mladi redovnik maknu starčevu ruku i zaklopi knjigu. Nije ni primijetio mrtvu muhu koja je ostala među stranicama.
Nije bila ni vrijedna pčela ni lijepi šareni leptir što leti od cvijetka do cvijetka.
A ipak ju Stvoritelj stvorio sa samo njemu znanom svrhom koju je ispunila – dopratila je jednog starca do njegova posljednjeg retka.
Post je objavljen 25.10.2018. u 19:03 sati.