Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
( Fotografiju snimih prekjučer u šetnji gradom. Možda stoga što me ovih dana muči križobolja, toga sam dana vidjela više ljudi sa štapom nego što ih viđam u danima kad me leđa ne bole, kad ne pomišljam da bi mi trebao oslonac. O nečiju ruku, ili o štap.)
...
Kakve veze imaju govorne poštapalice sa štapom? Pitanje je vjerojatno suvišno - štap je uočljiv u njihovu nazivu.
A štapova doista ima raznih.
Ukrašeni biskupski i skromni pastirski štap, bijeli sljepački štap, elegantni dirigentski i čarobnjakov čarobni štapić, pecaroški štap kojim se hvataju ribe i ribice, prosjački štap i kraljevsko žezlo, trskovac kojim loš učitelj udara po dlanu lošeg učenika, Eskulapov štap oko kojeg se ovija zmija, Prometejev štap s plamenom ukradenim Zeusu, Mojsijev štap koji se pretvara u zmiju i rastvara more ...
Štap je čovjek prvo koristio kao oruđe i oružje, kao polugu i batinu, kao mjeru, a potom i kao metaforu - Svaki štap ima dva kraja (onaj usrani neću iz pristojnosti spominjati); Za buđenje tigra koristi dugi štap; Ne bih to dodirnuo ni štapom; Nositi gaće na štapu; Metoda mrkve i štapa; Štap u ruke pa poprijeko. ...
Razne štapove pomenuh, a onaj čija je poveznica s govornim poštapalicama najočitija skoro izgubih iz vida. Starački štap, dakako. Štap za kojim posegnemo kad nas tjelesne snage počnu izdavati, kad nam koraci posustanu, kad uvidimo da hodanje više ne ide bez oslanjanja o štap, bez poštapanja. Loš se govornik oslanja na poštapalice kao starac na štap. No, dok je starački štap čvrst oslanac, poštapalice su 'prazne riječi' pa se loš govornik o njih ustvari spotiče vjerujući kako se oslanja. Krpa rupe u govoru i mislima s - ovaj, onaj, ovoga, onoga, pa, znate, velim, prosto- naprosto, kužiš - ne kužeći kako tim 'zakrpama' koje nisu smisleno povezane s onim što nastoji reći ne uspijeva zakrpati prazninu, ne uviđujući kako taj štap kojim se poštapa puca pod teretom njegova nemara, loše navike i/ili pomodarstva.
Uz (domaću) psovku kao poštapalicu, iritantne su pomodarske poštapalice najčešće preuzete iz engleskog jezika. Valjda po logici - uvezeno je bolje od domaćeg. A pritom ne vidimo da su te uvezene poštapalice poput robe na našim policama stranih tržnih centara, lošije kvalitete (a često i više cijene) nego u zemljama u kojima su proizvedene.
No, najgore su one poštapalice kojima govornik želi prikriti golotinju svoga neznanja, gluposti, bahatosti: A slušatelji i sugovornici najčešće šute, oklijevaju uzviknuti - car je gol! Ako se poštapalicama služi neobrazovan govornik pristojno je prešutjeti, no prečesto prešućujemo 'golotinju' onih koji nam se obraćaju zaklanjajući se iza mikrofona javnih govornica i medija. Njima bi taj štap trebalo izbiti iz ruke, nimalo nježno.
...
P.S.
Trošio sam život kao šećerni štap, hej, sladak i lep,
i šarao i varao i stvarao bol, vuk'o vraga za rep...
Da, svaki štap doista ima dva kraja, pa i taj Balaševićev, šećerni ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
