Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Tijekom plovidbe Rose je većinu dana provodila u svojoj kabini. Često bi preskočila i doručak i ručak i tek se navečer pridružila svojim suputnicima u blagovaonici.
Još uvijek je sjedila sama za stolom, kao da je odvojena nekom nevidljivom pregradom koja ju je odijeljivala od ostalih. Sa svojim suputnicima nije razmijenila više od pozdrava. Nije se osjećala dijelom grupe koja se brzo, prebrzo za Rosein ukus, blisko povezala. Za nju je jedina poveznica sa suputnicima bila činjenica da je, protiv svoje volje, na istom mjestu s njima. Iako ih je brod vozio k istom cilju - čudesnom otoku obećanog blagostanja - Rosein pogled okretao se pristaništu s kojeg su krenuli. Iako joj ruke nisu bile sputane lisicama, iako se slobodno kretala brodom, znala je da joj je sloboda oduzeta. Ukrcali su je protiv njezine volje, nametnuli joj i put i cilj puta i suputnike.
Sve do čega joj je bilo istinski stalo - svoj grad, svoj vrt i kuću, rijeku na čijoj obali je odrasla - sve je to ostavila za sobom, svega se toga odrekla kako bi izbjegla ovo putovanje. Sve je to bilo bezuspješno, njezin ju je Progonitelj ipak pronašao i ukrcao na brod. I zato se Rose grčevito držala zadnjeg ostatka slobode - svojih sjećanja. Činilo joj se da je jedina na tome brodu zadržala sjećanja, njezini suputnici svoja su sjećanja gubili, jedno po jedno, sa svakom prijeđenom miljom. Prvih dana putovanja Rose je u odlomcima njihovih razgovora čula spominjanje prošlih dana. A sada, kad su se približili destinaciji, prošlost više nitko nije spominjao. Dugoročna sjećanja njezinih suputnika kao da su se utopila u valovima koje je brod ostavljao za sobom.
Što se čudite, Rose - rekao joj je njezin Stražar.
Sjećanja su samo balast, a s obzirom na godine putnika, ovaj bi brod potonuo kada bi morao ponijeti prtljag svih njihovih sjećanja. Zaborav je bonus koji su putnici dobili uz kartu. Zahvaljujući njemu moći će uživati na Otoku neopterećeni sjećanjima, oslobođeni čežnji za prošlim danima.
...
Brod je plovio nekim toplim oceanom a Rose je ipak svake noći gledajući s palube očekivala vrh ledene sante. U duhu je vidjela kako se njezini suputnici i posada ukrcavaju u čamce za spasavanje. Sebe je vidjela kako stoji na palubi dok brod polako tone. U toj slici nije bilo orkestra koji je odlučio svirati sve do potonuća.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
