Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ne pada snijeg da pokrije brijeg,
nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag.
photo by rU
Stajala je na brodskoj palubi osvijetljenoj mjesečinom a njezin Pratitelj, još uvijek u Elvisovu kostimu, izvuče kao nekom čarolijom iz džepa uskih hlača upaljač i zapali cigaretu koju je Rose prinosila usnama.
Baš kao kad smo se prvi put sreli – nasmija se On. Starcima je i tada bilo vrijeme za počinak no vi ste bili budni.
...
Rose se prisjeti – da, bila je budna iako je ponoć već odavno prošla.
Kada je, primivši 'rođendanski dar', spakirala svoje stvari u malu putnu torbu i otputovala ne znajući kamo će je put odvesti, Rose je znala da će je pronaći, prije ili kasnije. Koliko god brižno čuvali svoju privatnost, ma koliko tiho, na vršcima prstiju koračali životnim putem, tragove ipak ostavljamo.
Imena malih, običnih ljudi ne ostaju zabilježena. Po njima neće imenovati ulice, nitko se neće prisjetiti njihova imena čitajući poeziju ili slušajući glazbu koju nisu napisali. Nitko neće ni pomisliti da su neki rijetki trenutci njihovih prohujalih života bili čista poezija, da su zvučali poput najljepše glazbe, zračili mekom svjetlošću poput vrhunske umjetničke slike. Kad glazba njihovih sjećanja utihne, kad se svjetlost ugasi, kad stih na požutjelom papiru pamćenja izblijedi, bit će kao da ih nikad nije ni bilo.
Kad dođe vrijeme za odlazak, otići bez traga - Rosei je ta pomisao bila utješna.
No, želje su jedno a stvarnost drugo. Iako je Rose već dugo lebdjela u nekoj svojoj stvarnosti u koju su rijetki imali pristup, znala je da ipak ostavlja tragove.
Sjećam se priča koje si nam pripovijedala dok smo bile male - rekla joj je nećakinja. I Rose se, tragom mrvica sjećanja, vratila u minuli trenutak.
Sjedio sam u klupi iza tebe. I zamišljao - što bi uradila kad bih među prste uzeo jednu od tvojih plavih kovrča - kazao joj je školski kolega na godišnjici mature, zadnjoj na koju je otišla.
Rado vas se sjetimo, profesorice. Kad smo vaše ime vidjeli na programu seminara, razveselili smo se mogućnosti susreta. Rosei je bilo drago kad su joj u stanci prišli njezini nekadašnji studenti.
Znam da se više nikada nećemo sresti. No, znaj - u mislima i dalje koračam s Tobom. Korakneš li i Ti, ponekad, tragom sjećanja? I Rose, tragom nenapisana pisma, zakorači u lijepa sjećanja ...
Takvi 'tragovi' Rosei nisu bili mrski. Znala je da je po tim tragovima Progonitelj neće ni tražiti ni naći.
On će njuškati za tragovima koji su bez mirisa. Onjušit će trag uključenog mobitela, trag bankovne transakcije na bankomatu, snimak ulične kamere, slijedit će njezine sms poruke, provaliti u njezin virtualni poštanski sandučić, tragom 'kolačića' doznati koje je internetske stranice posjetila, zaviriti u hotelske račune i doznati brojeve hotelskih soba u kojima je noćila ...
Rose se ipak nadala – uspjet će zametnuti trag. I upravo zato je izabrala veliki grad. Pločnicima velegrada svakodnevno prođe na tisuće ljudi, tragovi njihovih koraka prekrivaju i brišu jedni druge. U gradskoj gomili prolaznici prolaze jedni kraj drugih, mimoilaze se i kad koračaju jedni uz druge. Poglede ne privlače čak ni čudaci i ekscentrici, rijetko će koji prolaznik zastati da provjeri diše li još uvijek čovjek koji leži na pločniku.
Ugasila je svoj mobitel, prije polaska iz banke digla svu ušteđevinu i plaćala samo gotovinom, kupovala samo u malim trgovinama bez videonadzora. Laptop je ostavila na svom radnom stolu bojeći se kako ne bi mogla odoljeti porivu da zaviriti u svoj e-mail. Dane je provodila u sobi koju je iznajmila, izlazila bi tek su sumrak pretvarajući se u neprepoznatljivu sjenku. Prošle su skoro dvije godine, ponovo se bližio njezin rođendan. Te maglovite večeri prvi put nakon bijega osjetila je kako je netko prati ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
