Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Iako je izgledala mlađe od dobrog dijela svojih suputnika, Rose je bila najstariji putnik na brodu.
Za mjesec i po Rose će proslaviti 67-i rođendan, svi ostali putnici bili su 65-godišnjaci. Svi su oni do datuma ukrcavanja na brod koji je plovio prema Otoku već puhnuli u 65 svijećica na rođendanskoj torti i upravo ta ih je činjenica i dovela na brod. Odredbom, koju je Parlament desetljeće prije toga donio jednoglasno, svaki je slavljenik na 65-ti rođendan kao rođendanski dar dobivao brodsku kartu. Besplatno putovanje na Otok. Uz kartu priložen i prospekt pun fotografija - niska obala s dugom šetnicom pod stablima, klupe pod zlatnim krošnjama, obronci u rumenim bojama jeseni ...
Otok je jedinstveni klimatski fenomen – pisalo je u prospektu.
Dnevna temperatura tijekom cijele godine blago varira između 20 i 25 stupnjeva celzijusa, noćna je tek 5 do 6 stupnjeva niža. Nema ljetnih ni zimskih ekstrema, proljeće se blago ' prelije' u jesen, jesen u proljeće ...
Stabla procvjetaju, a kad vjetar raznese latice, lišće već počinje žutjeti ...
A prije no što zadnji list otpadne, grane već počnu ponovo listati i pupati.
...
I Rose je, prije dvije godine, na svoj 65-ti rođendan, u poštanskom sandučiću našla kovertu s prospektom i putnom kartom.
Znala je da to može očekivati pa je 'rođendanski dar' dočekala spremna. Začudilo ju jedino to što je pošiljku našla u sandučiću, znala je da se takve pošiljke šalju preporučeno. Primatelj mora potpisom potvrditi primitak. No, ona je na istoj adresi živjela godinama, pošiljke je godinama donosio isti poštar koji bi, kad je ne bi zatekao kod kuće, preporučenu pošiljku gurnuo u sandučić i potpisao 'papir' umjesto nje da je poštedi odlaska do pošte..
Iako je do datuma ukrcavanja na brod ostalo još nekoliko tjedana, Rose je odmah počela pakirati putnu torbu. Iste je večeri sjela u putnički vlak. Putovala je cijelu noć a u svitanje je sišla na peron male željezničke stanice negdje 'bogu iza leđa'. Dan je provela na klupi u parku hraneći golubove mrvicama peciva koje je kupila u pekari na uglu. Ostale klupe bile su prazne, na njima tek pokoji opali žuti list.
U predvečerje je nastavila put lokalnim autobusom.
U danima koji su slijedili Rose je proputovala ' tisuću milja', baš kao u baladi koju je rado slušala.
If you miss the train I'm on, you will know that I am gone
You can hear the whistle blow a hundred miles,
A hundred miles, a hundred miles, a hundred miles, a hundred miles,
You can hear the whistle blow a hundred miles ...
Prva joj je zamisao, kad je planirala putovanje, bila – otputovati u neko malo mjesto na kraju svijeta.
Privlačila su je mala tiha mjesta u kojima ljudi žive bez žurbe i prometne buke. No, pošto je i sama odrasla u malom mjestu, znala je da tamo ne bi mogla ostati neprimjetna. U malom mjestu došljak je uočljiv. Ubrzo nakon useljenja došljak može očekivati da mu na vrata zakucaju susjedi s kolačem dobrodošlice i s pregrštima pitanja o tome odakle došljak dolazi, gdje je prije živio, čime se bavi ... Potom bi slijedili pozivi na kave, roštiljade, obiteljska slavlja... I nova pitanja, ljudi u malim mjestima vole o svojim susjedima saznati sve.
Upravo stoga Rose je znala – mora odabrati veliki grad, unajmiti stan u neboderu. Tamo se može izgubiti u gradskoj vrevi kao mrav u mravinjaku. Tamo može čitav dan hodati ulicama a da ne sretne poznato lice.Tamo se može na hodniku mimoići sa susjedima bez pozdrava i prepoznavanja.
Tamo je neće pronaći do datuma ukrcavanja na brod.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
