Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.12.2013., utorak
protekla ...
... godina. |
- 10:53 - Komentari (19) - Isprintaj - #
23.12.2013., ponedjeljak
Wigilia, kratka priča
 photo by rU Wigilia*, kratka priča *Wigilia (od lat. vigilare - iščekivati) je poljski naziv za Badnju večer. ... Kuća je mirisala na boršč sa suhim gljivama, na medenjake i makowiec, u ostavi je u aspiku podrhtavao šaran punjen grožđicama, sušili se oplatki od beskvasnog tijesta s otisnutim sličicama zvijezda. Mati je prostirala bijeli stolnjak preko prostirke od slame i oplitala ga bršljanom, otac je iz podruma donio votku i med za vrući krupnik koji će se piti uz večeru. Već od badnjeg jutra Agnieszka je strpljivo čekala večer i prvu zvijezdu. Kao najmlađa u obitelji, ona je imala dužnost dežurati kraj prozora, iščekivati prvu zvijezdu i paziti da se ne ugasi svijeća u prozoru. Da joj ruke ne bi bile besposlene, Agnieszka je izrezivala wycinanke - ostriške iz šarenih papira. Ispod njezinih spretnih prstiju izvirala su jata ptičica, preplitale se grančice jela i krovovi kućica, izvijale se vitice bršljana i bobice božikovine, zvjezdice sestrice se jatile oko brata mjeseca ...- Vješti su prsti u naše sestrice, reče Agnieszkin najstariji brat Witold. Vješti prsti i rumeni obrazi ... nastavi srednji brat Kazimierz. Vješti prsti, rumeni obrazi, a oči plave, ubave ... pridruži se najmlađi Stanisław. A tko Agnieszki u plave oči zaviruje? upita Witold. Možda Wojciech, možda Janek, a možda ... Andrzej? brzo doda Kazimierz. A možda ... sva tri! uz smijeh uzviknu Stanisław i sva trojica prasnuše u smijeh kad se okrugli Agnieszkini obraščići lijepo zarumenješe. Ej, momci, prestanite sestru zadirkivati, posla se prihvatite ... uzviknu otac i sam se neprimjetno smijući ispod usukana brka. Ima posla i u štali i na dvorištu, reče mati. No, momci se radije po kuhinji motaju, ne mogu večeru dočekati ... Ne zamjeri im majčice, otac će na to. Nije lako momcima četiri tjedna postiti ... Vidim ja da im ni četiri tjedna posta nisu izbila ludorije iz glave ... prijekorno će mati. Agnieszkina su braća dobro znala čije će ime zarumenjeti sestrine obraze. Andrzej! Visok, plavokos, stasit momak. No Andrzeju je dvadeset a Agnieszki će biti trinaest ... i to tek na proljeće. Neke se cure iz sela udaše jesenas. Dorota u šesnaestoj, Katarzyna u petnaestoj ... no tko će još dvije godine čekati ... mislila je Agnieszka dok su joj pred očima titrale Andrzejeve oči, plave poput zvijezda na zimskome nebu. Oj, skoro sam prvu zvijezdu propustila! uzviknu Agnieszka. I svi se okupiše oko blagdanskoga stola, koji je mati postavila dok joj je kći maštala. Otac prekriži i razlomi blagdanski kruh, pa ga svi kušahu, razmjenjujući dobre želje a mati spremi okrajke da ih pošalje svome bratu Romanu koji je prije dvadeset godina otišao trbuhom za kruhom, tamo daleko, preko oceana. Potom svi sjedoše večerati, a nitko se tijekom večere ne smjede od blagdanskog stola dizati kako bi i dogodine svi ponovo bili na okupu. Kao i svakog Badnjaka, mati je i ove godine postavila jedan tanjur više, ako naiđe neki putnik namjernik ... Poslije večere Agnieszka se tiho iskrade u štalu, noseći u pregači okrajke kruha s blagdanskoga stola. Kušajte i vi ... rekla je kravama i konjima ... red je da i vi blagujete jer ste bili pri rođenju maloga Božića ... Ostala je još neko vrijeme među blagom prisluškujući hoće li kravice progovoriti. Izgleda da sam opet grješna bila, pa neću čuti kako blago progovara... Prije no što se vratila u kuću, Agnieszka je iznad kućnih vrata objesila češalj koji je iz kuće iznijela, skriven u njedrima. Ujutro će prva ustati pa pogledati ima li na zubcima češlja kakvih vlasi. Eh, da vlas barem bude plava, k'o Andrzejeva ... poželjela je. Jer, prema praznovjerici, ako cura u badnjoj noći iznad kućnih vrata češalj objesi, na njemu će na božićno jutro naći vlas mladoženje, ukoliko joj je suđeno udati se sljedećeg ljeta. ... U svitanje Agnieszka se u dugoj bijeloj košulji i bosonoga iskrala, skinula češalj s čavla nad kućnim vratima pa se tiho vratila u kuhinju da u svjetlu ognjišta provjeri ima li vlasi na zubcima češlja. Srce joj je zadrhtalo - ugledala je dugu svjetlu vlas ovijenu oko češlja! No, kad je bolje pogledala, vlas joj se učinila nekako čudna ... gotovo nalik na strunu iz konjskoga repa. Iiiiiihahahaha ... začu iza sebe smijeh i ugleda trojicu braće kako joj se smiju. Agnieszka, Agnieszka ... ždrijebčeva nevjestaaa ... Onako u košulji i bosonoga Agnieszka istrča u dvorište, odjuri do vrtne ograde i prisloni vrele i uplakane obraze na tarabu. ... Prođe Badnjak, prođe i Božić ... i zima prođe. Stiže proljeće, trava se zazeleni, procvaše voćke, a i Agnieszka odjednom propupa i rascvjeta se poput mladog jabukova stabla. Kad je toga proljetnog jutra Agnieszka ušla u crkvu na nedjeljnu misu, Andrzej brzo priđe škropionici, pa zahvati svete vodice u dlan i pruži ga Agnieszki neka se prekriži. A kad ju je poslije mise ispratio do kućnih vrata, tiho joj je šapnuo: Eh, kad bi' te barem do Božića mogao kao mladu svojoj kući povesti ... No, izgleda da ću ipak morati pričekati još dva tri Božića ... ... A je li joj tamo na kapiji i poljubac ukrao? E, to ne znam. A kad bih i znala ... ... ne bih vam odala ... ...  Sretan i blagoslovljen Božić svim ljudima dobre volje. |
- 08:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #
21.12.2013., subota
16. kat, kraj priče
|
Na bijeloj plahti ležala su dva isprepletena tijela. Sven savlada poriv - okrenuti se i pogledati bolje. Znao je, iako nije znao otkuda mu to znanje, savršeno je dobro znao. Ako se okrene, prizor će nestati. On zari nokte u prozorsku dasku i zagleda se u odraz osjećajući kako mu srce kuca u podgrlcu. Trenutak prije no što se riješio ipak okrenuti, plamen svijeće zatitra i ugasi se kao da je netko na njega puhnuo. Sven ostade u mraku. Kišne su kapi i dalje udarale o prozorsko staklo, vjetar je uzdisao u tami, ugašeni plamen u njegovoj je svijesti plamsao i dalje. A Sven je stajao i osluškivao jecaje vjetra u tami koja je postajala sve gušća, sve opipljivija. Tijelo mu je i dalje stajalo kraj prozora, znojno čelo oslanjalo se na orošeno prozorsko staklo. A ipak, osjećao je glatkoću satenske plahte, dodir nečije vrele kože, miris nečije puti, dodire nečijih prstiju i usana ... ... Sutradan je Sven, probudivši se u rano jutro, zavirio kroz prozor. Svijet je nestao u gustoj novembarskoj magli, vidik s prozora otkrivao je samo najvišlje katove susjednih nebodera nalik otocima u maglenom moru. Spustivši se liftom u prizemlje Sven prođe kraj prazne portirove 'kućice' i izađe na ulicu. Magla, posvuda magla ... Danas bih se mogao izgubiti u rodnom gradu ... pomisli Sven. Misao se još nije do kraja uobličila u njegovom umu, a ono što je upravo pomislio dogodilo se. Više nije prepoznavao kuće ni ulice, zvukove ni mirise. Dvoje ljudi prođoše kraj njega razgovarajući nekim jezikom koji nije razumio, u kojem nije prepoznao ni jednu jedinu riječ. Sven produži do ugla. Namjeravao je na fasadi uglovnice pročitati naziv ulice. Možda mu to pomogne da se orijetira. I doista, na sivoj je fasadi bila bijela tabla, na njoj crna slova. Bilo je to neko pismo Svenu nepoznato, nečitljivo. Sven se inače dobro snalazio u prostoru, volio je kretati se i putovati. Prije putovanja u neki nepoznat grad pogledao bi mapu grada, zapamtio bi 'tloct' i orjentirne točke pa bi s lakoćom pronalazio ono što bi ga zanimalo. Tečno je govorio engleski (godinu dana živio je u Americi), lako je komunicirao s ljudima pa se nigdje nije osjećao izgubljen. Doduše, kako je stario, sve bi češće na put kretao s nekom organiziranom grupom no i tada bi se, gubeći strpljenje, odvajao i istraživao sam. Stoga se začudio osjećaju koji ga je sad obuzeo, osjećaju da je zalutao nekamo kamo ne pripada. U glavi mu se zavrjelo, pogled mu se zamutio, srce počelo 'preskakati'. Sven se leđima osloni na fasadu i zatvori oči. Stajao je tako oslonjen, pokušavao je sabrati se. Gospodine, je li sve u redu? Sven otvori oči i susretne pogled plavokose djevojčice. Gledala ga je zabrinuto velikim plavim očima. Dobro sam, hvala ti - reče i uzvrati osmijehom na osmijeh koji se pojavio na njezinu licu. Kad je produžila mahnuvši mu, on pomisli - Osmijehom je rastjerala maglu. I doista, magla se raspršila. Ulica, pa čak i zgrada na čiju se fasadu Sven oslonio, opet su bile poznate, prepoznatljive. I natpis s imenom ulice na tabli opet je bio čitljiv. Još uvijek sa slikom djevojčicina pogleda i osmijeha u mislima, Sven se okrete i krenu natrag prema 'svome neboderu'. ... Lift je u kvaru - reče mu portir koji je izašao pred ulaz da bi popušio cigaretu. Ne brinite, serviser već otklanja kvar - dodade otpuhujući dim. Sve će biti u redu dok popušite jednu sa mnom. Sven je prestao pušiti prije 15-godina nakon što je preživio infarkt, no sada mahinalno prihvati pruženu mu cigaretu. Portir uslužno škljocnu upaljačem i Sven povuče dim. Prože ga poznati osjećaj užitka, opuštanja, olakšanja. Eto i majstora ! uzviknu portir. Je l' sad sve u redu? Lift je u opet pogonu - odgovori serviser pa i on izvuče paklicu cigareta iz džepa plavih radnih hlača i zapali. Nećete morati pješice do 15. kata - reče portir Svenu. Pogriješili ste za jedan kat - nasmija se Sven. Zar ste vi na 14-estom? A bio sam siguran da ste kat višlje - progunđa portir. Dva kata višlje - reče Sven. Moj je stan na zadnjem, 16-om katu. Portir ga pogleda začuđeno a zatim se nasmija - Šalite se, gospodine. Zgrada ima 15-est katova. Iznad 15-og je samo ravan krov s terasom. ... I dosta, u liftu nije bilo dugmeta za 16-ti kat. Sven pritisnu dugme s brojem 15 i lift se poče uzdizati. Vrata se otvoriše i Sven iziđe u hodnik. Niz vrata, na svakima tablica s prezimenom stanara. Sven produži do posljednjih vrata i na njima pročita svoje prezime. Gurnu ključ u bravu, brava škljocnu, vrata se otvoriše, Sven uđe. S čuđenjem prepozna namještaj iz svoje nekadašnje kuće. Bio je uvjeren kako ga je ostavio za sobom kad je odselio, no sad je većina stvari bila tu. Police s knjigama za koje je bio uvjeren da ih je prije selidbe poklonio knjižnici. Mala bidermajer komoda s ladicom koja zapinje. Čak su i poznate izbledjele slike visile na zidovima a stara stolna lampa žmirkavo je osvjetljavala sobu. Sven sjede u stolicu za ljuljanje i kroz stakleno okno ugleda u lođi keramički lonac s malim zimzelenim drvcem. Posjednji je dan novembra - pomisli Sven. Sutra će već početi blagdanska euforija ... ... Kad je pred ponoć konačno legao u krevet Sven još uvijek nije mogao sam sebi objasniti što se dogodilo. Kamo je nestao 16 kat? Je li uopće postojao, osim u njegovoj uobrazilji? Iznad 15-og je samo ravan krov s terasom - odjeknu mu opet u svijesti portirov glas. A ipak ... Sven je ipak kroz strop čuo korake u nepostojećem stanu iznad. Čuo je lake korake i tihu, sjetnu glazbu. I znao je da se te melodije neće moći riješiti ma koliko to pokušavao ... ... |
- 11:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #
06.12.2013., petak
decembar ...
 |
- 07:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
