Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Na bijeloj plahti ležala su dva isprepletena tijela. Sven savlada poriv - okrenuti se i pogledati bolje. Znao je, iako nije znao otkuda mu to znanje, savršeno je dobro znao. Ako se okrene, prizor će nestati.
On zari nokte u prozorsku dasku i zagleda se u odraz osjećajući kako mu srce kuca u podgrlcu. Trenutak prije no što se riješio ipak okrenuti, plamen svijeće zatitra i ugasi se kao da je netko na njega puhnuo. Sven ostade u mraku. Kišne su kapi i dalje udarale o prozorsko staklo, vjetar je uzdisao u tami, ugašeni plamen u njegovoj je svijesti plamsao i dalje. A Sven je stajao i osluškivao jecaje vjetra u tami koja je postajala sve gušća, sve opipljivija. Tijelo mu je i dalje stajalo kraj prozora, znojno čelo oslanjalo se na orošeno prozorsko staklo. A ipak, osjećao je glatkoću satenske plahte, dodir nečije vrele kože, miris nečije puti, dodire nečijih prstiju i usana ...
...
Sutradan je Sven, probudivši se u rano jutro, zavirio kroz prozor.
Svijet je nestao u gustoj novembarskoj magli, vidik s prozora otkrivao je samo najvišlje katove susjednih nebodera nalik otocima u maglenom moru. Spustivši se liftom u prizemlje Sven prođe kraj prazne portirove 'kućice' i izađe na ulicu.
Magla, posvuda magla ...
Danas bih se mogao izgubiti u rodnom gradu ... pomisli Sven.
Misao se još nije do kraja uobličila u njegovom umu, a ono što je upravo pomislio dogodilo se. Više nije prepoznavao kuće ni ulice, zvukove ni mirise. Dvoje ljudi prođoše kraj njega razgovarajući nekim jezikom koji nije razumio, u kojem nije prepoznao ni jednu jedinu riječ. Sven produži do ugla. Namjeravao je na fasadi uglovnice pročitati naziv ulice. Možda mu to pomogne da se orijetira. I doista, na sivoj je fasadi bila bijela tabla, na njoj crna slova. Bilo je to neko pismo Svenu nepoznato, nečitljivo. Sven se inače dobro snalazio u prostoru, volio je kretati se i putovati. Prije putovanja u neki nepoznat grad pogledao bi mapu grada, zapamtio bi 'tloct' i orjentirne točke pa bi s lakoćom pronalazio ono što bi ga zanimalo. Tečno je govorio engleski (godinu dana živio je u Americi), lako je komunicirao s ljudima pa se nigdje nije osjećao izgubljen. Doduše, kako je stario, sve bi češće na put kretao s nekom organiziranom grupom no i tada bi se, gubeći strpljenje, odvajao i istraživao sam. Stoga se začudio osjećaju koji ga je sad obuzeo, osjećaju da je zalutao nekamo kamo ne pripada. U glavi mu se zavrjelo, pogled mu se zamutio, srce počelo 'preskakati'. Sven se leđima osloni na fasadu i zatvori oči. Stajao je tako oslonjen, pokušavao je sabrati se.
Gospodine, je li sve u redu?
Sven otvori oči i susretne pogled plavokose djevojčice. Gledala ga je zabrinuto velikim plavim očima. Dobro sam, hvala ti - reče i uzvrati osmijehom na osmijeh koji se pojavio na njezinu licu. Kad je produžila mahnuvši mu, on pomisli - Osmijehom je rastjerala maglu.
I doista, magla se raspršila. Ulica, pa čak i zgrada na čiju se fasadu Sven oslonio, opet su bile poznate, prepoznatljive. I natpis s imenom ulice na tabli opet je bio čitljiv. Još uvijek sa slikom djevojčicina pogleda i osmijeha u mislima, Sven se okrete i krenu natrag prema 'svome neboderu'.
...
Lift je u kvaru - reče mu portir koji je izašao pred ulaz da bi popušio cigaretu. Ne brinite, serviser već otklanja kvar - dodade otpuhujući dim. Sve će biti u redu dok popušite jednu sa mnom.
Sven je prestao pušiti prije 15-godina nakon što je preživio infarkt, no sada mahinalno prihvati pruženu mu cigaretu. Portir uslužno škljocnu upaljačem i Sven povuče dim. Prože ga poznati osjećaj užitka, opuštanja, olakšanja.
Eto i majstora ! uzviknu portir. Je l' sad sve u redu? Lift je u opet pogonu - odgovori serviser pa i on izvuče paklicu cigareta iz džepa plavih radnih hlača i zapali. Nećete morati pješice do 15. kata - reče portir Svenu. Pogriješili ste za jedan kat - nasmija se Sven. Zar ste vi na 14-estom? A bio sam siguran da ste kat višlje - progunđa portir. Dva kata višlje - reče Sven. Moj je stan na zadnjem, 16-om katu.
Portir ga pogleda začuđeno a zatim se nasmija - Šalite se, gospodine. Zgrada ima 15-est katova.
Iznad 15-og je samo ravan krov s terasom.
...
I dosta, u liftu nije bilo dugmeta za 16-ti kat.
Sven pritisnu dugme s brojem 15 i lift se poče uzdizati. Vrata se otvoriše i Sven iziđe u hodnik. Niz vrata, na svakima tablica s prezimenom stanara. Sven produži do posljednjih vrata i na njima pročita svoje prezime. Gurnu ključ u bravu, brava škljocnu, vrata se otvoriše, Sven uđe. S čuđenjem prepozna namještaj iz svoje nekadašnje kuće. Bio je uvjeren kako ga je ostavio za sobom kad je odselio, no sad je većina stvari bila tu. Police s knjigama za koje je bio uvjeren da ih je prije selidbe poklonio knjižnici. Mala bidermajer komoda s ladicom koja zapinje. Čak su i poznate izbledjele slike visile na zidovima a stara stolna lampa žmirkavo je osvjetljavala sobu.
Sven sjede u stolicu za ljuljanje i kroz stakleno okno ugleda u lođi keramički lonac s malim zimzelenim drvcem. Posjednji je dan novembra - pomisli Sven. Sutra će već početi blagdanska euforija ...
...
Kad je pred ponoć konačno legao u krevet Sven još uvijek nije mogao sam sebi objasniti što se dogodilo. Kamo je nestao 16 kat?
Je li uopće postojao, osim u njegovoj uobrazilji?
Iznad 15-og je samo ravan krov s terasom - odjeknu mu opet u svijesti portirov glas.
A ipak ...
Sven je ipak kroz strop čuo korake u nepostojećem stanu iznad.
Čuo je lake korake i tihu, sjetnu glazbu. I znao je da se te melodije neće moći riješiti ma koliko to pokušavao ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
