Na bijeloj plahti ležala su dva isprepletena tijela. Sven savlada poriv - okrenuti se i pogledati bolje. Znao je, iako nije znao otkuda mu to znanje, savršeno je dobro znao. Ako se okrene, prizor će nestati.
On zari nokte u prozorsku dasku i zagleda se u odraz osjećajući kako mu srce kuca u podgrlcu. Trenutak prije no što se riješio ipak okrenuti, plamen svijeće zatitra i ugasi se kao da je netko na njega puhnuo. Sven ostade u mraku. Kišne su kapi i dalje udarale o prozorsko staklo, vjetar je uzdisao u tami, ugašeni plamen u njegovoj je svijesti plamsao i dalje. A Sven je stajao i osluškivao jecaje vjetra u tami koja je postajala sve gušća, sve opipljivija. Tijelo mu je i dalje stajalo kraj prozora, znojno čelo oslanjalo se na orošeno prozorsko staklo. A ipak, osjećao je glatkoću satenske plahte, dodir nečije vrele kože, miris nečije puti, dodire nečijih prstiju i usana ...
...
Sutradan je Sven, probudivši se u rano jutro, zavirio kroz prozor.
Svijet je nestao u gustoj novembarskoj magli, vidik s prozora otkrivao je samo najvišlje katove susjednih nebodera nalik otocima u maglenom moru. Spustivši se liftom u prizemlje Sven prođe kraj prazne portirove 'kućice' i izađe na ulicu.
Magla, posvuda magla ...
Danas bih se mogao izgubiti u rodnom gradu ... pomisli Sven.
Misao se još nije do kraja uobličila u njegovom umu, a ono što je upravo pomislio dogodilo se. Više nije prepoznavao kuće ni ulice, zvukove ni mirise. Dvoje ljudi prođoše kraj njega razgovarajući nekim jezikom koji nije razumio, u kojem nije prepoznao ni jednu jedinu riječ. Sven produži do ugla. Namjeravao je na fasadi uglovnice pročitati naziv ulice. Možda mu to pomogne da se orijetira. I doista, na sivoj je fasadi bila bijela tabla, na njoj crna slova. Bilo je to neko pismo Svenu nepoznato, nečitljivo. Sven se inače dobro snalazio u prostoru, volio je kretati se i putovati. Prije putovanja u neki nepoznat grad pogledao bi mapu grada, zapamtio bi 'tloct' i orjentirne točke pa bi s lakoćom pronalazio ono što bi ga zanimalo. Tečno je govorio engleski (godinu dana živio je u Americi), lako je komunicirao s ljudima pa se nigdje nije osjećao izgubljen. Doduše, kako je stario, sve bi češće na put kretao s nekom organiziranom grupom no i tada bi se, gubeći strpljenje, odvajao i istraživao sam. Stoga se začudio osjećaju koji ga je sad obuzeo, osjećaju da je zalutao nekamo kamo ne pripada. U glavi mu se zavrjelo, pogled mu se zamutio, srce počelo 'preskakati'. Sven se leđima osloni na fasadu i zatvori oči. Stajao je tako oslonjen, pokušavao je sabrati se.
Gospodine, je li sve u redu?
Sven otvori oči i susretne pogled plavokose djevojčice. Gledala ga je zabrinuto velikim plavim očima.
Dobro sam, hvala ti - reče i uzvrati osmijehom na osmijeh koji se pojavio na njezinu licu. Kad je produžila mahnuvši mu, on pomisli - Osmijehom je rastjerala maglu.
I doista, magla se raspršila. Ulica, pa čak i zgrada na čiju se fasadu Sven oslonio, opet su bile poznate, prepoznatljive. I natpis s imenom ulice na tabli opet je bio čitljiv. Još uvijek sa slikom djevojčicina pogleda i osmijeha u mislima, Sven se okrete i krenu natrag prema 'svome neboderu'.
...
Lift je u kvaru - reče mu portir koji je izašao pred ulaz da bi popušio cigaretu.
Ne brinite, serviser već otklanja kvar - dodade otpuhujući dim. Sve će biti u redu dok popušite jednu sa mnom.
Sven je prestao pušiti prije 15-godina nakon što je preživio infarkt, no sada mahinalno prihvati pruženu mu cigaretu. Portir uslužno škljocnu upaljačem i Sven povuče dim. Prože ga poznati osjećaj užitka, opuštanja, olakšanja.
Eto i majstora ! uzviknu portir. Je l' sad sve u redu?
Lift je u opet pogonu - odgovori serviser pa i on izvuče paklicu cigareta iz džepa plavih radnih hlača i zapali.
Nećete morati pješice do 15. kata - reče portir Svenu.
Pogriješili ste za jedan kat - nasmija se Sven.
Zar ste vi na 14-estom? A bio sam siguran da ste kat višlje - progunđa portir.
Dva kata višlje - reče Sven. Moj je stan na zadnjem, 16-om katu.
Portir ga pogleda začuđeno a zatim se nasmija - Šalite se, gospodine. Zgrada ima 15-est katova.
Iznad 15-og je samo ravan krov s terasom.
...
I dosta, u liftu nije bilo dugmeta za 16-ti kat.
Sven pritisnu dugme s brojem 15 i lift se poče uzdizati. Vrata se otvoriše i Sven iziđe u hodnik. Niz vrata, na svakima tablica s prezimenom stanara. Sven produži do posljednjih vrata i na njima pročita svoje prezime. Gurnu ključ u bravu, brava škljocnu, vrata se otvoriše, Sven uđe. S čuđenjem prepozna namještaj iz svoje nekadašnje kuće. Bio je uvjeren kako ga je ostavio za sobom kad je odselio, no sad je većina stvari bila tu. Police s knjigama za koje je bio uvjeren da ih je prije selidbe poklonio knjižnici. Mala bidermajer komoda s ladicom koja zapinje. Čak su i poznate izbledjele slike visile na zidovima a stara stolna lampa žmirkavo je osvjetljavala sobu.
Sven sjede u stolicu za ljuljanje i kroz stakleno okno ugleda u lođi keramički lonac s malim zimzelenim drvcem.
Posjednji je dan novembra - pomisli Sven.
Sutra će već početi blagdanska euforija ...
...
Kad je pred ponoć konačno legao u krevet Sven još uvijek nije mogao sam sebi objasniti što se dogodilo.
Kamo je nestao 16 kat?
Je li uopće postojao, osim u njegovoj uobrazilji?
Iznad 15-og je samo ravan krov s terasom - odjeknu mu opet u svijesti portirov glas.
A ipak ...
Sven je ipak kroz strop čuo korake u nepostojećem stanu iznad.
Čuo je lake korake i tihu, sjetnu glazbu. I znao je da se te melodije neće moći riješiti ma koliko to pokušavao ...
...
Post je objavljen 21.12.2013. u 11:11 sati.