Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Jutro je svanulo. Sunčeva kugla izvirila je na istoku, onako kako je to činila svakoga jutra, od postanka Svijeta. Plavetnilo noći ustuknulo je pred rumenilom zore, pjev slavuja zamuknuo je pred ševinom pjesmom, rosa na laticama ruža u Shahryarovu vrtu počela je hlapiti poput noći koja uzmiče pred novim danom ...
Svanulo je ... reče Rose. A sve su priče ispričane do kraja ...
Osim naše priče ... odgovori njezin Tamničar.
Rose se gorko nasmija: Naša priča?
I ta je ispričana odavno, prije no što smo se i ti i ja rodili.
Priča koju Sheherezade pričaju od postanka svijeta, priča koju Shahryari navečer požele čuti da bi je ujutro zaboravili ...
Samo zato da bi im priča pri svakom ponovnom pripovijedanju bila nova ... odvrati Rosein Slušatelj.
...
Rose je prestala brojati dane. Pošto ih je provodila u snu, dani za nju prestadoše postojati. Danju bi utonula u zaborav sna, a noću bi, poput Sheherezade, svome Tamničaru pripovijedala priču za pričom. Odakle su dolazile te priče koje mu je pričala nije ni sama znala. Kad bi započela pripovijedati i njoj bi samoj priča bila nepoznata. A tada bi, pripovijedajući, shvatila da priče ne bira ona nego priče nju. Sa svakom novom ispričanom pričom Rose bi doznala nešto o sebi, sa svakom novom ispričanom pričom Rose bi svome Slušatelju postajala sve većom zagonetkom. Proljetni su se dani produžili u ljetne, noći su postajale sve kraće a Rosein je Tamničar bivao sve gladniji za njezinim pričama. U svitanje bi ljutito uzviknuo: Čini mi se da si tek počela pripovijedati, a jutro je već tu!
Te godine ljetni je solsticij skratio noć na svega par sati.
Rose je te, najkraće noći u godini, dok je sunce zalazilo, počela pripovijedati novu priču:
Perun je sjedio na svom nebeskom tronu, ljut i natmuren.
Unatoč neograničenoj božanskoj moći, osjećao se usamljen. Dosadili su mu pokorni podanici koji su u strahu od njegove naprasite naravi koračali oko njega na prstima, povijenih koljena i ramena, spuštena pogleda. Poželio je družicu, sebi ravnu. No, iako je imao moć stvaranja, stvoriti Onu koja bi mu bila ravna bilo je izvan njegove moći. I dok je razmišljao da li da vrijeme prekrati prosipajući munje na zemlju, zabavljajući se ljudskim strahovima, pred noge mu sletje ptičica. Malena, sitnokljuna ptičica pogleda ga bez straha i započe biglisati. Perun se prvo začudi, a onda i naljuti: Zar ne znaš tko sam? Zar se ne bojiš moje moći? Pokretom malog prsta mogao bih te pretvoriti u prah i pepeo ...
No, ptičica se nije obazirala na Perunovu prijetnju, nastavila je pjevati a sa svakim otpjevanim tonom njezino je perje postajalo sve blistavije. Žarka svjetlost osvijetli Peruna i odagna njegovu mrzovolju. On posegnu za ptičicom, želio ju je uhvatiti i zadržati. Poželio je da treperava, u svjetlost pretvorena pjesma ostane zauvijek njegova ...
Pripovjedaj brže! uzviknu Rosein Slušatelj. Skoro će zora, a ja ne želim čekati do sljedeće večeri da bih čuo je li Perun uspio Žar-pticu uloviti...
Može li se uloviti pjesma? Može li se zarobiti svjetlost? odgovori Rose. Ne moraš čekati iduće veče, sad ću ti pokazati kako je priča završila.
Ona ustade, raširi ruke poput krila, zavrti se u krug na vršcima prstiju i nestade pred razrogačenim očima svoga Tamničara. On pruži ruke ne bi li je zadržao, no u rukama mu ostade samo jedna njezina papučica.
...
Svežite pojaseve, za par minuta slijećemo ...
Glas stjuardese prenu Rose iz sna. Ona posegnu za kopčama pojasa i pritom sruši torbicu koja joj je ležala u krilu. Kad se sagnula da je podigne, začuđeni joj se pogled zaustavi na vlastitim stopalima. Jedno joj stopalo bijaše boso, a na drugom stopalu Rose ugleda svilenu papučicu.
Gdje li je druga? upita se Rose. No, nije se mogla sjetiti ni kad je papučice kupila, ni kad je jednu od njih izgubila.
(kraj priče)
U sljedećoj minuti završit će ova novembarska srijeda i ustupiti mjesto četvrtku. I još jedna godina moga života zaokružit će svoj krug.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
