Marketing
Šeherezadina papučica, kraj priče
photo by rU
Šeherezadina papučica, kraj priče
Jutro je svanulo. Sunčeva kugla izvirila je na istoku, onako kako je to činila svakoga jutra, od postanka Svijeta. Plavetnilo noći ustuknulo je pred rumenilom zore, pjev slavuja zamuknuo je pred ševinom pjesmom, rosa na laticama ruža u Shahryarovu vrtu počela je hlapiti poput noći koja uzmiče pred novim danom ...
Svanulo je ... reče Rose.
A sve su priče ispričane do kraja ...
Osim naše priče ... odgovori njezin Tamničar.
Rose se gorko nasmija: Naša priča?
I ta je ispričana odavno, prije no što smo se i ti i ja rodili.
Priča koju Sheherezade pričaju od postanka svijeta, priča koju Shahryari navečer požele čuti da bi je ujutro zaboravili ...
Samo zato da bi im priča pri svakom ponovnom pripovijedanju bila nova ... odvrati Rosein Slušatelj.
...
Rose je prestala brojati dane. Pošto ih je provodila u snu, dani za nju prestadoše postojati. Danju bi utonula u zaborav sna, a noću bi, poput Sheherezade, svome Tamničaru pripovijedala priču za pričom. Odakle su dolazile te priče koje mu je pričala nije ni sama znala. Kad bi započela pripovijedati i njoj bi samoj priča bila nepoznata. A tada bi, pripovijedajući, shvatila da priče ne bira ona nego priče nju. Sa svakom novom ispričanom pričom Rose bi doznala nešto o sebi, sa svakom novom ispričanom pričom Rose bi svome Slušatelju postajala sve većom zagonetkom. Proljetni su se dani produžili u ljetne, noći su postajale sve kraće a Rosein je Tamničar bivao sve gladniji za njezinim pričama. U svitanje bi ljutito uzviknuo: Čini mi se da si tek počela pripovijedati, a jutro je već tu!
Te godine ljetni je solsticij skratio noć na svega par sati.
Rose je te, najkraće noći u godini, dok je sunce zalazilo, počela pripovijedati novu priču:
Perun je sjedio na svom nebeskom tronu, ljut i natmuren.
Unatoč neograničenoj božanskoj moći, osjećao se usamljen. Dosadili su mu pokorni podanici koji su u strahu od njegove naprasite naravi koračali oko njega na prstima, povijenih koljena i ramena, spuštena pogleda. Poželio je družicu, sebi ravnu. No, iako je imao moć stvaranja, stvoriti Onu koja bi mu bila ravna bilo je izvan njegove moći. I dok je razmišljao da li da vrijeme prekrati prosipajući munje na zemlju, zabavljajući se ljudskim strahovima, pred noge mu sletje ptičica. Malena, sitnokljuna ptičica pogleda ga bez straha i započe biglisati. Perun se prvo začudi, a onda i naljuti: Zar ne znaš tko sam? Zar se ne bojiš moje moći? Pokretom malog prsta mogao bih te pretvoriti u prah i pepeo ...
No, ptičica se nije obazirala na Perunovu prijetnju, nastavila je pjevati a sa svakim otpjevanim tonom njezino je perje postajalo sve blistavije. Žarka svjetlost osvijetli Peruna i odagna njegovu mrzovolju. On posegnu za ptičicom, želio ju je uhvatiti i zadržati. Poželio je da treperava, u svjetlost pretvorena pjesma ostane zauvijek njegova ...
Pripovjedaj brže! uzviknu Rosein Slušatelj.
Skoro će zora, a ja ne želim čekati do sljedeće večeri da bih čuo je li Perun uspio Žar-pticu uloviti...
Može li se uloviti pjesma? Može li se zarobiti svjetlost? odgovori Rose. Ne moraš čekati iduće veče, sad ću ti pokazati kako je priča završila.
Ona ustade, raširi ruke poput krila, zavrti se u krug na vršcima prstiju i nestade pred razrogačenim očima svoga Tamničara. On pruži ruke ne bi li je zadržao, no u rukama mu ostade samo jedna njezina papučica.
...
Svežite pojaseve, za par minuta slijećemo ...
Glas stjuardese prenu Rose iz sna. Ona posegnu za kopčama pojasa i pritom sruši torbicu koja joj je ležala u krilu. Kad se sagnula da je podigne, začuđeni joj se pogled zaustavi na vlastitim stopalima. Jedno joj stopalo bijaše boso, a na drugom stopalu Rose ugleda svilenu papučicu.
Gdje li je druga? upita se Rose. No, nije se mogla sjetiti ni kad je papučice kupila, ni kad je jednu od njih izgubila.
(kraj priče)
U sljedećoj minuti završit će ova novembarska srijeda i ustupiti mjesto četvrtku. I još jedna godina moga života zaokružit će svoj krug.
Post je objavljen 16.11.2011. u 23:59 sati.