Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Eunuh se poput duha pojavi iza zavjese i prije no što je On pljesnuo rukama. I, dok su vješte eunuhove ruke pripremale tutun i pripaljivale ugljen, On je zamišljao kako se njezine i njegove usne smjenjuju na srebrnom pisku vodene lule.
Ona nekoliko puta povuče mirisni dim uživajući u aromi jabuke. Tamni je duhan bio pomiješan s medom i jabukom a dim ugodno rashlađen prolaskom kroz vodu u staklenoj posudi.
Osjetit ćeš ugodnu omaglicu, no to će brzo proći ... reče On.
Umor će nestati, ubrzo ćeš osjetiti ugodu i osvježenje pa ćeš moći dalje pripovijedati ...
Začudivši se sama sebi, Ona osjeti mali ubod razočaranja: Čini se da On više želi čuti priču do kraja nego mene ljubiti ...Dobro skrivajući tu pomisao, povuče još jedan dim i nastavi pripovijedati:
Kad je Zefir nakon duga putovanja preko pustinje stigao do oaze i žedan se nagnuo nad zdenac, ugleda u vodi odraz svoga lica i užasnu se. Kosa još uvijek tamna, no brada prošarana sjedinama. Kesice pod očima, bore oko usana, nekoliko praznih mjesta u donjem zubalu, ruke posute staračkim pjegama ...
Pa ja sam starac! uzviknu.
Užasnut još jednom pogleda svoj odraz a zatim bijesno šakom pljesnu po površini vode: Proklet bio čas kad sam poželio ljudsko tijelo!
Yasmina je lijepa i mlada, neće ni pogledati a kamoli pomilovati mene starca ...
A tada mu kroz glavu sjevnu još strašnija pomisao: Ne samo da nikad neću osjetiti njezina milovanja, ovakav star i ružan neću se moći nadati ni da ću ja nju ikada više pomilovati! Gorko je požalio što više nije nevidljiv i nedodirljiv.
Dugo je ležao uz rub vode očajavajući, a tada skupi snagu i opet zazove Stvoritelja: Uzmi natrag ovo tijelo kojim si me kaznio! Vrati mi lakoću lahora ...
Nebo nad oazom se zamrači, iz oblaka se pruži velika ruka Stvoriteljeva i upre kažiprst u Zefira: Dosta si mi dodijavao!
Kad ga je Stvoriteljev kažiprst dotaknuo, Zefir od straha zadrža dah no snažni mu prst pritisnu prsa i istjera mu dah iz pluća. I prije no što je Zefir stigao ponovo udahnuti, Stvoritelj njegov dah uhvati dlanom, ugura ga u bocu i bocu začepi.
Dok je velika ruka podizala bocu, Zefir je kroz dno boce uspio vidjeti tijelo u kojem je do maločas obitavao kako leži mrtvo i nepomično uz rub vode.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
