Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ti pijuckaj čaj ... reče joj.
A ja ću, kapljicu po kapljicu, piti priču s tvojih usana kao s ružinih latica ...
Čaj je bio vruć i mirisan, pa Rose napući usne i puhnu kako bi ga ohladila
... nastavi Ona i sama pušući u čašu čaja koja je stajala pred njom.
A usnice je napućila kao za poljubac, baš poput Tebe ... nasmija se On.
Tko je ovdje pripovjedač, a tko slušatelj? reče Ona.
Samo Ti pripovjedaj, neću Te više prekidati ... obeća On.
Dakle ... nastavi Ona: Rose puhnu u čaj, otpi gutljaj vrele slatke tekućine, a starac se nasmiješi i poče pripovijedati:
Bočica koja Vam je 'zapela za oko' na polici moje prodavnice stoji već desetljećima ...
No, nemojte pomišljati da je to stoga što joj je moguće naći nekakvu manu, ni govora ... Pogledajte samo kako ju je majstorska ruka oplela nitima najfinijeg srebra, pogledajte cvijet jasmina na poklopcu bočice i učinit će vam se živ i mirisan iako je od srebra načinjen. A uz to, čak da i tisuću puta odvrnete poklopac bočice, iz nje će vas, iako je prazna, svaki puta zapahnuti miris jasmina tako sladak kao da sjedite u sultanovu vrtu pod granom rascvjetala jasmina ...
I, dok je Rose ponovo odvrtala poklopac bočice, udišući sladak miris jasmina, starac nastavi pripovijedati:
Bočicu je, jednom davno, sultan poklonio najdražoj iz svoga harema. Ime joj je bilo Yasmina, pa je izbor poklona bio u skladu i s njezinim imenom i s njoj najdražim mirisom. Bočicu je izradio najpoznatiji zlatar u Stambolu, a kad bijaše gotova napunio ju je najskupocjenijim mirisom jasmina i odnio je naručitelju. Sultan se zadivio pred majstorovim majstorskim uradkom - bočica je bila takve jedinstvene ljepote da sultan poželi - neka ostane jedina. Stoga naredi da zlatara pogube kako nikada više ne bi mogao izraditi nešto slično. Prije no što je dželat odrubio glavu zlataru, ovaj prokle i sultana i njegovu ljubovcu.
Yasmina se obradova poklonu i obeća sultanu - te će mu noći doći zahvaliti, mirišući na jasmin. Sultan nije mogao dočekati veče, zamišljajući kako će cijele noći strasno ljubiti Yasminine jasminom namirisane dlanove i zapešća, ramena i vrat, bedra i prepone. No, noć je pala, a Yasmine nema, pa nema. Kad je sultan nestrpljivi i ljut poslao sluge da je pozovu, oni se vratiše uplašeni. Yasmine nije bilo ni u vrtu, ni u kupatilu ni u njezinoj ložnici. Umjesto Yasmine sultanu donesoše samo bočicu, upravo ovu koju sad vi držite u ruci.
Je l' se to ispunila zlatareva kletva? upita Rose starca a on kimnu glavom i reče: Da, zlatar je proklinjući rekao - Nek' ih stigne sudbina Zefira i Yasmine ...
Kada ga je Rose upitno pogledala, starac se začudi: Ta zar je moguće da ne znate priču o Yasmini i Zefiru?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta