Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sljedeći puta domjenak će biti na obalama Bajkala ... doviknuo je Sergey mašući dok su Rose i Silvestar ulazili u 'tubu' koja je vodila prema avionu.
Let je počeo mirno a zatim odjednom, iz vedra neba, trup aviona potresoše snažne turbulencije. Plavo se nebo zamrači, munje proparaše tamu. Rose je sjedila uz prozor kao i obično i sad je promatrala prizor, istodobno i zastrašujući i čudesno lijep. Nakon jednog snažnog udara munje o krilo aviona začu se prasak i avion stade ponirati. Maske za kisik ispadoše i sablasno se zanjihaše u mraku krhke školjke aviona koji je podrhtavao pod udarima oluje. Rose podiže ruku da navuče na lice masku, no ruka joj zastade. Krilo aviona koje je vidjela kroz prozor pretvori se u most koji je, tankim nitima okačen o oblake, vodio nekamo u tamu. A iz tame u Rose je zurio Nečiji pozivajući pogled.
Rose ... glas je bio dubok, taman, topao.
Dođi, Rose, čekam te.
Rose se prisjeti ushićenja, osjećaja ispunjenja i potpunosti. Poletjeti ponovo, nošena snažnim rukama Vjetra, poletjeti ponovo ne misleći na pad! A tada osjeti Silvestrovu ruku na svome licu. Navlačio joj je na lice masku za kisik.
...
Nakon prisilnog slijetanja na mali aerodrom odvezoše ih do hotela u malom obližnjem gradu, uz isprike zbog neplaniranog produžavanja puta i uvjeravanja kako će let nastaviti ujutro.
Pukotina u staklu jednog od prozora izazvala je dekompresiju. No, zahvaljujući vještini našeg vrhunskog pilota sletjeli smo 'glatko'. Ispričavamo se zbog produžavanja puta, no već sutra ujutro, s pilotom i posadom s kojim ste let započeli, let ćete nastaviti u novom avionu koji će stići s moskovskog aerodroma, samo za vas ...
A sad uživajte u večeri ...
Osoblje hotela strčalo se oko izmučenih putnika, servirajući večeru: Što god poželite s menija, a naš kuhar će ispuniti i svaku vašu posebnu želju, sve na račun aviokompanije. Točilo se vino i votka, putnici su zaboravili pretrpljeni strah i odloženi povratak kući. Liječnik, također angažiran od aviokompanije, diskretno je prošetao hotelskom trpezarijom dijeleći sedative iz svoje lječničke torbe putnicima koji opuštanje nisu potražili u čaši.
Izgledala si poput djeteta koje tone u san kad su maske počele padati ... reče Silvestar Rosei. Dok sam i sam gubio svijest i gledao tvoje plave oči kako se sklapaju, sjetih se upute - navucite masku prvo sebi, a potom djetetu, inače nećete biti korisni ni sebi ni djetetu ...
Volim te, Rose ... i nadam se da to znaš, iako ti to ne govorim često.
Volim te kao ženu ali i kao dijete koje bih želio zaštiti od straha, tuge, tame, od gladnih pogleda i pohlepnih ruku ... Volim te, a bojim se da sam ja taj, gladna pogleda i pohlepnih ruku, koji ništa ne daje nego samo uzima ... Volim te toliko da bih te bez riječi pustio otići kada bi ti to poželjela, a istodobno umirem od straha na pomisao da bi to mogla poželjeti ...
Volim te, Rose, no tek u trenutku kad sam pomislio da te mogu izgubiti shvatio sam koliko te volim ...
Sjedili su uz prozor, za malim stolom u dnu hotelske blagovaonice. Oblaci su se razilazili, mjesečina je obasjavala most i površinu neke rijeke koja je pod prozorom tekla, rijeke kojoj nisu uspjeli saznati ime. Jedna latica ružičaste ruže iz bijele vaze pade na plavi stolnjak, trak mjesečine zablista u Roseinu oku, ona se nagnu prema Silvestru, poljubi ga i reče mu: Čini mi se da sam naposlijetku ipak uspjela odrasti ...
Silvestru, a Rose ga do tad nije vidjela plakati, suza zasja u oku.
Volim te ... reče mu Rose.
Sada znam - u ovom ili nekom drugom životu, od svih ljudi na svijetu izabrala bih Tebe ...
(kraj priče)
Za one koji nisu pratili priču: 'Ljubavni lokoti' na ogradi vidikovca iznad Krasnojarska.
Običaj prema kojem ljubavnici ili svježe vjenčani parovi na ogradi ostavljaju lokot kao zavjet vječne ljubavi potječe iz Italije iz koje se proširio Europom. Lucchetti d'amore mogu se naći, najčešće na ogradama mostova, u brojnim europskim gradovima. Lokot ostaje na mostu, a ključ završi u rijeci kao obećanje da će ljubav potrajati zauvijek.
Lijep običaj. No, ja nikad ne bih izabrala lokot i ključ kao simbol ljubavi.
Za mene ljubav su – otvorena vrata. A jedna mudra izreka veli da su najbolja ona vrata koja ne treba zatvarati ni zaključavati.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
