Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Dva dana nakon oluje Rose je odletjela kući, u zračnoj luci dočekala ju je sestra. Imam loše vijesti ... reče Hanna. Dok si bila na putu, snažno se nevrijeme sručilo na naš grad. Rušilo je stabla, nosilo krovove ... Odnijelo je i crjepove s tvog krova.
Štetu smo već sanirali, ne brini ... No, moram te pripremiti na ono što ćeš zateći – vihor je slomio tvoju brezu pred kućom a komunalni službenik koji je izišao na uviđaj kaže da će je morati posjeći kako ne bi ugrožavala prolaznike ...
Žao mi je, znam koliko će ti ta breza nedostajati ...
...
Kada je kamionet komunalne službe stigao pred kuću, Rose iziđe na ulicu i posljednji puta zagrli slomljenu brezu. Nije mogla gledati kako brezu sijeku, nije mogla slušati zvuk motornih pila i sjekira. Zatvori prozor i uključi glazbu. Sorry, I'm, sorry ... odzvanjao je stari evergreen a Rose pomisli: Kad bih barem mogla zaplakati ...
No, Rose nije zaplakala od djetinjstva, u trenutcima tuge umjesto ublažavajućih suza njoj bi se samo bolno grčio dušnik. Kasno te noći Rose reče sama sebi: Moram se suočiti s gubitkom ... No, kad se, izašavši pred kuću, suočila s prazninom na mjestu na kojem je stajala njezina draga breza, Rose pomisli – svisnut će od tuge. Radnici su odvezli deblo i grane, ostao je samo brezin panj, vlažan od soka koji se cijedio poput krvi. Breza je bila mrtva, no Rose je živo osjećala njezinu bol. Tu brezu je pamtila od kada sebe pamti, Rosein ju je otac posadio na dan kad se Rose rodila, ta je breza stasala i rasla zajedno s njom, Rose je znala svaku njezinu grančicu, svaku brazdu na bijeloj kori, svaki listić. Korijenje te breze bilo je Roseina poveznica s djetinjstvom, s prošlim danima, vezalo je je uz kuću u kojoj se rodila, kuću koja je sada, bez dlana brezine krošnje nad krovom, izgledala nezaštićena, izložena vjetrometini. A Rose se osjećala poput posječene breze, bez stabla i krošnje, s korijenjem koje će se osušiti, bez ijednog novog izdanka.
S tugom se sjeti slomljene sibirske breze i pomisli: Isti je vihor istoga trena polomio obje, onu sibirsku i ovu moju. Bila je uvjerena u to iako se Sergey po povratku u brvnaru, gdje se zaklonio i ostatak društva, zaklinjao da u borovoj šumi nije bilo niti jedne breze. Bila je uvjerena u realnost svoga doživljaja iako ju je Sergey uvjeravao da joj se breza 'prividjela' u strahu kad je munja pogodila najvišlji bor u njihovoj blizini. No, Rose je znala - u tom trenutku spojila su se dva svijeta, stvarni svijet njezine svakodnevice i svijet s druge strane ogledala. Granica između dva svjetla pukla je ... pomisli Rose. Svijet s one stane ogledala nahrupio je u stvarni svijet a zatim se urušio sam u sebe, rasplinuo se i nestao u oluji. No, Rose je slutila da će ipak često, isuviše češto svraćati tamo, na rub stvarnosti, na granicu između dva svijeta, granicu prozirnu poput stakla i tanku kao oštrica sječiva, iza koje će sad će zjapiti samo praznina ...
A ja ću ipak zuriti na drugu stanu ... pomisli Rose.
...
Kao da je dio mene umro s tom brezom ... rekla je Rose Silvestru kad su se nakon dužeg vremena opet sreli.
Nisi je trebala dati posjeći ... uzruja se Silvestar. Znaš da mi je najbolji prijatelj inženjer hortikulture. Vjerujem da je on mogao brezu spasiti, danas i stoljetnim stablima stručnjaci produžavaju vijek ... Što mi nisi javila? Znaš da bih odmah dojurio da si mi samo dala naslutiti koliko te to pogodilo ...
Na mjestu posječene breze Rose je posadila stabalce tužne vrbe.
Kakav znakovit izbor ... s tugom je pomislio Silvestar.
U dvije godine koje su slijedile Silvestar ni jednom nije stigao pred Roseina vrata bez neke sadnice u ruci. Znatna kiša, forzicija, bijela magnolia, crvena ruža penjačica, stabalce minijaturne jabuke ... I svaki puta bi iznova kalemio nove kalemove na staro osušeno jabukovo stablo u dnu Roseina vrta uvjeravajući i sebe i Rose da će se jedan od kalemova ipak uspjeti 'primiti'.
...
Stigao je poziv za ovogodišnji skup u Krasnojarsku ... reče Rose Silvestru, otvarajući mu vrata. Hoćeš li putovati sa mnom?
Silvestru se lice ozari: Oduvijek sam želio vidjeti Sibir! Moćne rijeke, nepregledne borove šume i bijele breze, kao iz Jesenjinove pjesme ... No, nije još ni dorekao rečenicu, a već se ugrizao za jezik. Iako su prošle dvije godine, Roseine bi se usne na pomen breze još uvijek zgrčile ...
Baš sam neosjetljivi glupan ... reče.
I što ću ti tamo, samo ću smetati ...
A ja neću putovati, ako i Ti ne ideš sa mnom ... odgovori Rose. I otputovaše zajedno.
...
Roseina i Silvestrova profesija imale su niz dodirnih točaka, pa je i Silvestar mogao sudjelovati na skupu na koji je Rose bila pozvana. Silvestrov šarm, perfektni govorni engleski jezik i izvrsno poznavanje tematike zadivilo je auditorij, pokušaji citiranja Jesenjinovih stihova na ruskom jeziku osvojili su sve vremešne dame i nasmijali sve 'djevuške', za okruglim stolom pobrao je pljesak. Kad je Rose Silvestru predstavila Sergeya, njih dvojica razmijeniše osmijehe i čvrsto stisnuše šake jedna drugome. Malo prečvrsto ... pomisli Rose. Kao da odmjeravaju snage ...
Zgodan mladac ... komentirao je poslije Silvestar Sergeya.
Mladac? Reče Rose ... Pa tek je koju godinu mlađi od mene ...
Oboje ste još bosonogi ... nasmija se Silvestar a Rose se namršti. Ona nije voljela kad bi Silvestar isticao činjenicu da je od nje stariji deceniju i po.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
