Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je sjela uz prozor, kao i obično.
Iako se zbog akrofobije nije usuđivala popeti na ljestve niti baciti pogled u dubinu s balkona ili litice, u avionu začudo nije osjećala strah od visine.
Avion je zarulao pistom, odlijepio se od tla. Rose je prislonila lice uz prozor gledajući panoramu grada koji je napuštala. Pred očima joj zatitraše slike prethodnih dana provedenih u Krasnojarsku - kapljice se slijevaju niz prozor hotelske sobe, pahuljica se topi na reveru Silvestrova sakoa, hladne vode Jeniseja hrle u zagrljaj Sjevernom ledenom moru, pas lutalica spava pod mostom ...
Kad se prenula iz sjećanja avion je već bio nad slojem gustih plavičastih oblaka, stjuardesa je pokazivala izlaze u slučaju opasnosti i demonstrirala korištenje maski u slučaju dekompresije. Silvestar dotaknu Roseinu nadlanicu i upita je: Dobro si?
Dobro sam ... reče Rose.
...
Kava ili čaj?
Lice stuardese, profesionalni osmijeh i vješto dodana šalica čaja.
Nadam se da će stakleni čajnik koji sam kupila sestri preživjeti transport ... pomisli Rose i prisjeti se prizora koji je jutros prije ukrcavanja promatrala s ograđenog prostora za pušače na krasnojarskom aerodromu. Aerodromski radnici bacali su prtljag s transportnih kolica u prtljažni prostor aviona. Otrcane pune torbe i skupocjeni putni kovčezi tumbali su se i prevrtali po pokretnoj traci, a Rose se uzalud upinjala opaziti svoj kofer obilježen plavom trakom radi lakšeg prepoznavanja.
...
Rose otpi gutljaj čaja.
Stjuardesu je zamolila da u čaj ulije malo mlijeka.
English tea? nasmiješila se stjuardesa pružajući Rosei šalicu, papirnati ubrus i čokoladni bombon.
Lunch will be served soon ... dodade.
No, serviranje ručka prekinuto je i prije no što je započelo. Upalilo se signalno svjetlo iznad sjedišta s oznakom 'vežite pojaseve', oglasio se pilot: Molimo putnike da vežu pojaseve. Nema razloga za uznemirenost, brzo ćemo proći kroz turbulentno područje ... jedino će posluživanje ručka biti malo odloženo ...
Sad će još reći - veća je statistička vjerojatnost da ćete poginuti od udarca kopita magareta nego od posljedica pada zrakoplova ... reče Silvestar smijući se i stišćući Roseine hladne prste svojim toplim dlanom. Rose uzvrati i pogled i stisak i smiješak.
...
Avion nastavi naglo ponirati. Fizičke su senzacije bile neugodne - pri svakom propadanju Rosei se činilo kako joj će joj želudac probiti ošit. Starija korpulentna gospođa na sjedištu ispred Rose nije prestajala ponavljati: Svi ćemo izginuti, svi ćemo izginuti ... Izgovarala je to glasom monotonim i lišenim emocija, poput neke litanije. Stjuardesa koja je i sama sjela i vezala se pojasom posegnu za kopčom kako bi ustala i smirila uspaničenu putnicu.
Smirite se, gospođo ... reče Silvestar korpuletnoj gospođi.
Avion je nov a pilot vješt, nema opasnosti ...
Začudo, njegov miran ton uspio je smiriti uplašenu ženu, a Rose vidje kako se stjuardesa zahvalno smiješi smirenom Silvestru i pomisli kako je taj smiješak doista zaslužen. Ona nije osjećala nikakav strah, čak ni kad su se drhtaji aviona pojačali, mirno je gledala kroz prozor u vedro plavo nebo bez ijednog oblačka.
Na velikoj smo nadmorskoj visini ... reče Silvestar. A tu su česta vrtložna gibanja zbog miješanja toplih i hladnih zračnih struja ...
No, kao što vidiš, nebo je plavo, bez olujnih oblaka. Još koji trenutak i ponovno smo 'na ravnom' ...
Silvestar još nije ni dovršio rečenicu, a avionska se okna zamračiše, potom bljesak munje osvjetli avionsko krilo.
Rose se glasno nasmija.
Silvestar je zabrinuto upita: Dobro si?
Dobro sam ... odgovori Rose.
Zasad još ne vidim gremlina* na krilu aviona ...
(nastavak slijedi)
* gremlin - zlobno fantastično biće iz engleske mitologije, fascinirano tehnologijom i mašinama, sklono pakostiti ljudima kvareći im alat. Piloti britanske avijacije tijekom drugog svjetskog rata krivili su gremline za sabotiranje aviona.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
