Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pred očima bi joj počele titrati paslike, ostatci slika koje ostaju vidljive i kad nestanu iz vidnoga polja.
Osjetila bi kako joj aura titra, plava boja aure pretopila bi se u indigo ljubičastu a potom zaplamsala intenzivnom crvenom, poput plamena. Nečiji vreo dah zapahnuo bi joj potiljak, osjetila bi vrelinu nečijih usana tako blizu kao da će joj u sljedećem trenu dodirnuti nježnu kožu na stražnjoj stani vrata. Stvarni bi svijet zatitrao, konture predmeta se rasplinule, svjetlost naglo bljesnula a zatim utonula u tamu punu titrajućih svjetlaca.
Kad bi se Rose tren poslije prenula, ustanovila bi da završava započeti pokret ili rečenicu, shvatila da nitko osim nje nije registrirao njezinu odsutnost iz stvarnoga svijeta. Nitko, dok se u njezinu životu nije pojavio Silvestar. Silvestar je osluškivao svaki treptaj Roseina bića pa mu trenutci njezine otsutnosti nisu promakli. Kada se ta kratkotrajna epizoda Roseina 'apsansa' prvi puta pojavila u njegovoj prisutnosti, Silvestar se uplašio.
Ja sam uzrok tomu ... pomislio je.
Povjerovao je da je uzrok njegova želja da preduboko uđe u Rosein osobni psihološki prostor, da poništi i najmanju distancu koja bi ih mogla razdvajati. On, koji je po prirodi svoje profesije znao sve o modelima intimnosti i ravnoteže, o utjecajima kulture, temperamenta i osobnosti na ljudsko 'teritorijalno ponašanje', nije se uspio othrvati porivu da uđe u Roseinu dušu onako duboko kako je ulazio u njezino tijelo.
Oprosti ... rekao joj je kad se to prvi puta dogodilo.
Neću to više nikada uraditi, neću te više nikada nagnati da moraš uzmaknuti ...
No takve su se epizode ponovile pa je, Silvestru za ljubav, Rose obavila preglede koji su isključili postojanje organskih uzroka. Bolesti nema ... rekao im je Silvestrov prijatelj liječnik. A simptomi su najvjerojatnije prolazni. Uredan život bez velikih uzbuđenja, bez presija.
Kasno ste ušli u intimu ... kazao je liječnik Rosei ... a to je teritorij pun nepoznanica ... Vrijeme će učiniti svoje, zbližit ćete se i upoznati, opustiti se oboje ... Simptomi će vremenom nestati , a u suprotnom, dođite ponovo ...
Ono što je Rose prešutjela i Silvestru i liječniku bilo je da joj se to događalo od djetinjstva. S distance odraslog doba to je smatrala normalnim - sve djevojčice u djetinjstvu povremeno zaviruju u svijet s one strane ogledala, pripremajući se da postanu žene propituju wonderland svoje podsvijesti ... Uz to, Rose je s vremenom naučila predvidjeti ovakve 'izlete', onako kako ljudi koji pate od migrene predviđaju glavobolju, onako kako epileptičar osjeća najavu petit mal-a.
No, u posljednje dvije godine Roseina sposobnost predviđanja počela je postupno slabiti. Ipak, nikad joj se još nije dogodilo da se tako kao jutros, odjednom i bez najave, nađe u nestvarnom svijetu, na onoj drugoj obali kamo smrtnici zakoračuju samo u snu, snoviđenju ili halucinaciji. Nije željela uplašiti Silvestra pa mu je to prešutjela. Samoj sebi prešutjela je osjećaj krivnje zbog tog prešućivanja. A potom je, u trenutku bliskosti i potpunog predavanja, u Silvestrovu zagrljaju sve to zaboravila ...
Dok je Silvestar ljubio Rose, Jenisej je proticao ispod mosta, a most je nesvjestan ljudske vreve koja je odjekivala na njegovim snažnim plećima, osjećao samo nježne dodire rijeke na svojim kamenim bedrima ...
(nastavak slijedi)
P.S. Još uvijek slažem dojmove i sličice iz Krasnojarska:
Satovi na recepciji hotela koji pokazuju vrijeme Krasnoyarsk-Moscow-Paris-New York.
Maca Ksjuša koja u hotelu živi već 12 godina.
Žute cisterne s kvasom na krasnojarskim ulicama.
Lokoti koje mladenci ostavljaju na ogradi vidikovca kod kapelice sv. Paraskeve.
Pogled na Jenisej s prozora hotelske sobe ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
