Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
I wish I could find a good book to live in
Wish I could find a good book
Well, if I could find a real good book
I'd never have to come out and look ...
...
Soba bez knjiga je slična čovjeku bez duše, rekao je Ciceron.
U mojoj sobi knjige već odavno ne stanu na police, već sam odavno počela gomilati ih po podu. Osim onih kupljenih u posljednjih pola godine, većinu tih knjiga sam, kako to veli Paul Éluard, okusila, progutala, sažvakala i svarila.
No, u posljednje vrijeme ne uspijevam ništa čak ni okusiti a kamoli progutati.
Novokupljene knjige leže na podu šuteći. Valjda se ne usuđuju narušiti šutnju koja me okružila. Ne sjećam se više kad sam na blogu napisala posljednju priču. Scrolajući 3 posta niže, vidim da nisam odgovorila ni na jedan komentar. I dalje svraćam na blogove svojih prijatelja, no komentiram sve rjeđe. Tješim se pomišlju da je u pitanju samo moje zaziranje od naslovnice, osjećaj izloženosti nepoznatim pogledima. A ja sam, u ove 4 godine 'bloganja', živjela u iluziji kako do mojih jezeraca vodi skrivena stazica znana samo uskom krugu 'starih' blog prijatelja kojih je, uzgred rečeno, iz dana u dan sve manje. Tješim se pomišlju da se radi samo o proljetnom umoru, no ni od ljetnih sparina ne nadam se ničemu boljem.
Potreban je cijeli život da naučite šutjeti, veli jedna mudra izreka.
Ako nemaš šta reći, bolje šuti ... nekada treba nešto i prešutjeti, hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš ... rijetko za ono što prešutiš ... A da ne spominjem onu prema kojoj je šutjeti - zlato. Iako ni među mudrim izrekama nije zlato sve što sija, vjerujem narodnoj mudrosti.
Oni koji me u stvarnom životu poznaju prije bi me nazvali šutljivicom nego brbljivicom. Riječ mi rijetko 'pobjegne', čuvam se 'prejakih riječi', ne volim gromke riječi koje zvuče šuplje, dobro podnosim tišinu. No, ova me tišina počinje plašiti. Morat ću u što skorije vrijeme prekinuti šutnju. Napisati neku svoju glupost, umjesto mudrih citata iza kojih se već dugo skrivam. Najgora stvar koju si napisao, bolja je od najbolje stvari koju nisi (napisao), veli autor koji se nije usudio potpisati ispod te svoje mudrosti.
U međuvremenu ostaje mi zavući se među korice neke dobre knjige.
I nadati se da me i tamo neće dočekati šutnja.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
