Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
"Melankolija, koja se u srednjem vijeku smatrala varijantom acedia (lijenost), doduše već odavno ne spada u smrtne grijehe ali se protivi devizi „positive thinking“ našeg ekonomiziranog globalizacijskog društva. (...) Melankolija ne samo da nije bolest, ona ima i svoje prednosti. Kao na primjer tu da mi osvještava težinu egzistencije. (...) Činjenica je da smo krhka bića koja svoje težnje ka visinama često plaćaju padovima. Dobro postupamo ukoliko sjedimo na čvrstom. U malom i konkretnom, to može značiti da vječitom nemiru (putovanja, posla, virtualnog surfanja) suprotstavimo trenutke svjesnog prekida: sjedim u fotelji, ne radim ništa, ja sam. Osjećam svoju težinu, težinu svojih udova, tišinu oko sebe. (...) Sada je. Stvarno vrijeme neposrednog bitka, a ne stvarno vrijeme neke medijalne interaktivnosti negdje i nigdje na ovome svijetu. (...)
Nema, dakle, potrebe buniti se protiv melankolije. Najbolje je sprijateljiti se s njom. Tražiti joj imena odmila pošto nježnosti prijaju svakoj vezi."
Melankolija - bezrazložna tuga, neodređena, mračna no prijatna žalost.
Pojam melankolija prvi put susrećemo u spisima"Corpus hippocraticum", nastalima u posljednjoj trećini petog stoljeća prije Krista. "Humor melancholicus" ili "žučni tip" psihosomatska je konstitucija koju obilježavaju simptomi straha, mizantropije i depresije, osjećanje praznine, spleena. Oni koje često obuzima melankolija tješe se tvrdnjama kako su izuzetni ljudi u oblasti filozofije, politike, pjesništva i umjetnosti najčešće upravo - melankolici.
Melankolia je, dakle, generosa. Oboji život u plavo no za uzvrat darežljivo pojačava melankolikovu svijest o sebi. Melankolik ustvari uživa u "tužnoj raskoši" i "žalobitoj radosti" svoga melankoličnog postojanja. (V. Hugo melankoliju definira kao "uživanje u tuzi".) Ustvari, većina melankolika pretjerano se bavi vlastitim egom i besplodnom 'kontemplacijom' a tek rijetki nadareni melankolici uspijevaju svoja 'blue raspoloženja' pretočiti u umjetničke kreacije.
Melankolik, bio on vrhunski kreativac ili obični smrtnik koji pati od neorginalne, nekreativne melankolije, u biti je osoba koja ne uspijeva odrasti i riješiti se ostataka mračnih pubertetskih raspoloženja. I, dok se ostali 'tipovi' odrastajući pomire s činjenicom da je čovjek smrtan a sreća samo rijetka i usputna pojava u čovjekovu životu, melankoliku to ne polazi za rukom.
...
Dok u ovo sumorno melankolično jutro čitam traktate o melankoliji, sjetih se svoje pokojne bake Aurele koja bi na sve to rekla da je melankolija ipak - utočište lijenčina.
Ništa ne liječi melankoliju bolje od obične, svakodnevne rabote. Primi se metle i kuhače, pegle, ašova ili krpe za prašinu i od melankolije neće ostati ni traga... kazala bi moja draga Aurela kad bi na meni zamijetila znakove bezrazložne ili razložne tuge. Moja Aurela naime nije bila osoba koja svojoj melankoliji smišlja imena odmila.
I stoga ću, dok se sumorno melankolično jutro začas ne prometne u sumorno melankolično podne, odložiti traktate o melankoliji i prihvatiti se kuhače, metle i krpe za prašinu. Radije bih se primila ašova, jer kad u vrtu nešto posadiš barem vidiš da niče i raste, dok kad mašeš krpom za prašinu znaš da će se prašina ponovo slegnuti. No, zemlja u mome vrtu još je suviše hladna za sijanje i sađenje.
Dakle, moram se mašiti krpe za prašinu ...
... ili da možda ipak nastavim pisati jučer započetu genijalnu priču?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
