Marketing
Melancholia Generosa ...
photo by rU
Ona je andjeo bila, sa greškom
bez krila ...
"Melankolija, koja se u srednjem vijeku smatrala varijantom acedia (lijenost), doduše već odavno ne spada u smrtne grijehe ali se protivi devizi „positive thinking“ našeg ekonomiziranog globalizacijskog društva. (...) Melankolija ne samo da nije bolest, ona ima i svoje prednosti. Kao na primjer tu da mi osvještava težinu egzistencije. (...) Činjenica je da smo krhka bića koja svoje težnje ka visinama često plaćaju padovima. Dobro postupamo ukoliko sjedimo na čvrstom. U malom i konkretnom, to može značiti da vječitom nemiru (putovanja, posla, virtualnog surfanja) suprotstavimo trenutke svjesnog prekida: sjedim u fotelji, ne radim ništa, ja sam. Osjećam svoju težinu, težinu svojih udova, tišinu oko sebe. (...) Sada je. Stvarno vrijeme neposrednog bitka, a ne stvarno vrijeme neke medijalne interaktivnosti negdje i nigdje na ovome svijetu. (...)
Nema, dakle, potrebe buniti se protiv melankolije. Najbolje je sprijateljiti se s njom. Tražiti joj imena odmila pošto nježnosti prijaju svakoj vezi."
(iz eseja 'Druga moja melankolija' autorice Ilme Rakuse)
Melankolija - bezrazložna tuga, neodređena, mračna no prijatna žalost.
Pojam melankolija prvi put susrećemo u spisima"Corpus hippocraticum", nastalima u posljednjoj trećini petog stoljeća prije Krista. "Humor melancholicus" ili "žučni tip" psihosomatska je konstitucija koju obilježavaju simptomi straha, mizantropije i depresije, osjećanje praznine, spleena. Oni koje često obuzima melankolija tješe se tvrdnjama kako su izuzetni ljudi u oblasti filozofije, politike, pjesništva i umjetnosti najčešće upravo - melankolici.
Melankolia je, dakle, generosa. Oboji život u plavo no za uzvrat darežljivo pojačava melankolikovu svijest o sebi. Melankolik ustvari uživa u "tužnoj raskoši" i "žalobitoj radosti" svoga melankoličnog postojanja. (V. Hugo melankoliju definira kao "uživanje u tuzi".) Ustvari, većina melankolika pretjerano se bavi vlastitim egom i besplodnom 'kontemplacijom' a tek rijetki nadareni melankolici uspijevaju svoja 'blue raspoloženja' pretočiti u umjetničke kreacije.
Melankolik, bio on vrhunski kreativac ili obični smrtnik koji pati od neorginalne, nekreativne melankolije, u biti je osoba koja ne uspijeva odrasti i riješiti se ostataka mračnih pubertetskih raspoloženja. I, dok se ostali 'tipovi' odrastajući pomire s činjenicom da je čovjek smrtan a sreća samo rijetka i usputna pojava u čovjekovu životu, melankoliku to ne polazi za rukom.
...
Dok u ovo sumorno melankolično jutro čitam traktate o melankoliji, sjetih se svoje pokojne bake Aurele koja bi na sve to rekla da je melankolija ipak - utočište lijenčina.
Ništa ne liječi melankoliju bolje od obične, svakodnevne rabote. Primi se metle i kuhače, pegle, ašova ili krpe za prašinu i od melankolije neće ostati ni traga... kazala bi moja draga Aurela kad bi na meni zamijetila znakove bezrazložne ili razložne tuge. Moja Aurela naime nije bila osoba koja svojoj melankoliji smišlja imena odmila.
I stoga ću, dok se sumorno melankolično jutro začas ne prometne u sumorno melankolično podne, odložiti traktate o melankoliji i prihvatiti se kuhače, metle i krpe za prašinu. Radije bih se primila ašova, jer kad u vrtu nešto posadiš barem vidiš da niče i raste, dok kad mašeš krpom za prašinu znaš da će se prašina ponovo slegnuti. No, zemlja u mome vrtu još je suviše hladna za sijanje i sađenje.
Dakle, moram se mašiti krpe za prašinu ...
... ili da možda ipak nastavim pisati jučer započetu genijalnu priču?
photo by rU
Post je objavljen 07.03.2011. u 07:44 sati.