Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Mmm, I want to linger
Mmm, a little longer
Mmm, a little longer here with you
Mmm, its such a perfect night
Mmm, it doesn't seem quite right
Mmm, that this should be my last with you
Mmm, and as the years go by
Mmm, I'll think of you and sigh
Mmm, This is good night and not good bye ..
*to linger - odlagati, prolongirati ...
U zadnji čas (3), kratka priča
Od njihova prvog susreta na stubištu prošlo je deset godina.
Deset godina Silvestar je želio Rose, nadao se, čekao ... U deset godina njihova neobičnog druženja tijekom kojeg nisu bili ljubavnici ali u kojem su odavno prekoračili granicu prijateljstva, Rose ni jednom nije pozvala Silvestra u svoj dom. Kad je Silvestar izgubio svaku nadu da će Rose učiniti presudni korak, odlučio se na posljednji očajnički pokušaj - sam se 'pozvao' u goste pod izgovorom: Želio bih vidjeti kako majske ruže cvatu u tvome vrtu.
Vidjeti i pomirisati ... rekao je.
Rose se nasmijala i rekla: Dođi ...
A pošto je danas posljednji dan maja, to je i posljednja prilika da vidiš ... i pomirišeš majsku cvatnju ...
Iako je Silvestar znao njezinu adresu, ona i svoje ime i adresu ispisa na ceduljicu i pruži mu je. Silvestar uze ceduljicu, nadajući se da Rose neće primjetiti kako mu ruka drhti. Pročita naglas ime i adresu s ceduljice i smijehom pokuša 'zabašuriti' drhtanje glasa ...
...
Te ju je prve zajedničke noći ljubio do jutra.
A ta je posljednja majska noć bila tako topla da su nagi ležali na Roseinu pokrivaču s uzorkom ruža. Mjesečina je provirivala u sobu kroz prozorske rebrenice, topao povjetarac njihao je zavjesu, prejutro se iz vrta začu poj slavuja. U zoru Rose načas zaspa u Silvestrovu naručju. Obrazi joj se u snu zarumenješe, poluotvorene joj se usne ovlažiše, plavi joj se čuperak kose ukovrča na vratu. Plamen svijeće koja je dogorijevala kraj njihova uzglavlja zatitra, latica bijele ruže nečujno pade na jastuk, tračak svjetlosti obasja Roseino lice. Izgleda poput usnule djevojčice ... pomisli Silvestar i poželi joj zaviriti u san.
Jesi li požalila ....
Jesi li požalila što si izabrala mene? prošapta znajući da ga usnula Rose ne može čuti. Pitanje prošapta pitajući se: Da li bih se usudio upitati je to i da je budna?
Rose se u snu promeškolji i bliskije se privi uz Silvestra. Osjećajući njezin vreli dah na svojoj goloj koži, Silvestar pomisli da mu Rose u tome trenutku potpuno pripada i ponada se - to što se između njih dvoje te noći dogodilo potrajat će.
...
Pet godina kasnije, u predvečerje blagdana, Silvestar stiže pred Rosein prag. Ruke mu bijahu pune - buket crvenih ruža, boca vina, košarica s jabukama ...
Rose otvori vrata, ugledavši ga punih ruku, nasmija se i uzviknu: Koliko darova!
No, Djede Božičnjače, jeste li sigurni da ste na pravoj adresi?
Silvestar spusti poklone na prozorski okvir i izvuče iz džepa istu onu ceduljicu na kojoj je Rose prije pet godina ispisala svoje ime i adresu. Njoj se oči orosiše no ipak se nasmija: Adresa je prava ...
Ali, jesi li ti siguran da je i Rose - prava?
Uđoše, ona s ružama u naručju, on noseći vino i košaricu s jabukama.
Rose spusti ruže na postelju, na pokrivač s uzorkom ruža, a Silvestar odloži na stol vino i jabuke. Zagrli Rose i šapnu joj da je prava ... i jedina i jedinstvena ... i željena i ... voljena ...
Ona se izvi iz njegova zagrljaja: Moram staviti ruže u vodu ...
I, dok je podizala ruže s pokrivača, upita Silvestra: Znaš li kad sam kupila ovaj prekrivač?
Ne čekajući njegov odgovor, nastavi: Kupila sam ga prije pet godina, početkom maja ... Kad sam ugledala uzorak ruža odjednom sam shvatila - želim te na tom pokrivaču išaranom ružama ljubiti od večeri do jutra, tebe ljubiti, tebi mirisati ...
Shvatila sam ono što si ti znao od prvog trenutka - ti i ja jedno smo drugom sudbina ...
Kupila sam pokrivač početkom maja, a kad si mi ti posljednjeg majskog jutra rekao kako želiš doći pomirisati ruže u mome vrtu, znala sam da ću do večeri kupljeni pokrivač s ružinim uzorkom izvući s dna ormara i prostrti ga na postelju ...
(kraj priče)
za one koji nisu pratili priču:
Za koju minutu započet će Badnji dan.
Provedite ga u ljubavi i skladu, s onima koje volite ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta