Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
The last Rose of Summer, the end of short story ...
photo by rU
Ja se umi vodicom, medenom rosicom,
vilinom ljepoticom, dragim kamenom, žarkim sunašcem,
ko me vidi nek se čudi, ko ne vidi nek se muči,
baš kao žena na porodu, ko djevojka na pohodu,
cijelom svijetu slatka, draga, mila i lijepa bila,
a najviše svom dragom...(ime momka).
(ljubavna bajalica)
Posljednja ruža ljeta, kraj kratke priče
Da, plače baš onako kako se i smije, poput djeteta ... opet je pomislio Silvestar.
A Rose je i plakala i smijala se istodobno.
U suznim joj je očima iskrio osmijeh i Silvestar pomisli: Nalik je proljetnom jutru u kojem se sunce osmjehuje kroz kišni oblak!
Vani nije bilo ni tračka sunca, lijevala je kiša. Bio je to novembarski pljusak, nimalo nalik jesenjoj kiši kakva priliči sredini novembra. Rose je stajala na otvorenim vratima gledajući u vrt zastrt kišom. Silvestar je, promočen do kože, ašovom kopao rupu u vrtnoj gredici. Sadnica ružina grma čekala je da bude posađena, a Silvestar nije mogao čekati.
Do sada sam ruže samo brao ... rekao je Rosei, čestitajući joj rođendan. Dosad sam samo brao i mirisao ... a sad je vrijeme da konačno jednu i posadim ... I, ne časeći ni časa, izišao je u Rosein vrt i po najjačem pljusku započeo sa sadnjom.
Ulazi unutra, Nevoljo Moja ... smijala se i ljutila Rose. Već si mokar k'o miš ...
Hoću da nešto moje kod tebe pusti korijen ... smijao se Silvestar ne odustajući.
Rose izjuri van na kišu.
Dok im se kiša slijevala niz tijela ni jedno od njih nije osjećalo novembarsku hladnoću. Rose se privi uz Silvestra i prinese usnama njegov dlan u koji se zabo ružin trn ...
I never promised you a rose garden ... prošapta Silvestru na uho.
A ja nikad nisam poželio da budeš bez trnja, moja Ružice ...
...
Te noći, dok su Silvestar i Rose spavali zagrljeni pod ružama oslikanim pokrivačem, u Roseinu se vrtu dogodilo čudo.
Na trnovitoj grančici netom posađene ruže otvorio se cvijet.
Ruža. Prva i posljednja istodobno, ruža kakve mogu cvjetati samo u
snu
bajci
i začaranom vrtu.
(kraj priče)
Ružice, za one koji nisu čitali priču:
I beg your pardon I never promised you a rose garden
Along with the sunshine there's gotta be a little rain sometime
When you take you gotta give so live and let live and let go oh oh oh oh
I beg your pardon I never promised you a rose garden
I could promise you things like big diamond rings
But you don't find roses growin' on stalks of clover
So you better think it over
Well, if sweet talking you could make it come true
I would give you the world right now on a silver platter
But what would it matter
So smile for a while and let's be jolly love shouldn't be so melancholy
Come along and share the good times while we can ....
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
