Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Stihove Last Rose of Summer napisao je Thomas Moore, suvremenik i prijatelj Byrona i Shelleya. Pjesma je nastala 1805., dok je Moore boravio u Jenkinstown Parku u okrugu Kilkenny, u Irskoj. Sir John Stevenson skladao je poznatu sjetnu melodiju, a melodija i tekst objavljeni su u zbirci Irske melodije, 1807–e.
Posljednja ruža ljeta (1), kratka priča
Ljeto je bilo na kraju, u Roseinu su vrtu cvjetale posljednje ruže.
Rose je toga jutra slušala 'The last rose of summer'.
Ploča je bila stara, kupljena antikvarno, pa je šušketanje i škripanje povremeno prekidalo kristalno čisti sopran Adeline Patti.
'Tis the last rose of summer,
Left blooming alone,
All her lovely companions
Are faded and gone.
No flow'r of her kindred
No rosebud is nigh
To reflect back her blushes,
Or give sigh for sigh ...
Rose uzdahne, voljela je tu pjesmu, dragi su joj bili i stihovi Thomasa Moora i sjetna melodija Johna Stevensona. Rose je u svojoj fonoteci imala različite interpretacije 'Posljednje ruže ljeta' - od Amelite Galli-Curci i Adeline Patti pa sve do Roisin O'Reilly, Sarah Bringhtman, Hayley Westenra, Nane Mouskouri i Celtic woman. Dakako, u zbirci su bila i 'Maštanja o posljednjoj ruži ljeta' Felixa Mendelssohna, 'Die Letzte Rose' Friedricha von Flotowa, pa čak i varijacija na temu 'Posljednje ruže' u pjesmi 'Black Muddy River', Grateful Dead-sa.
When the last rose of summer pricks my finger,
And the hot sun chills me to the bone,
When I can't hear the song for the singer,
And I can't tell my pillow from a stone,
I will walk alone by the black muddy river,
And sing me a song of my own,
I will walk alone by the black muddy river,
And sing me a song of my own ...
Vrata prema vrtu bijahu otvorena, sve toplije sunce bliskoga podneva izmamilo je slatke mirise posljednjim ružinim cvjetovima. Rose pomaknu iglu gramofona na početak ploče i iziđe u vrt. Namjeravala je orezati ocvale cvjetove kako bi se grmovi ruža odmorili od duge ljetne cvatnje.
No, posljednja je cvatnja toga ljeta bila tako bujna, većina cvjetova još uvijek tako svježa, tek malo izbledjela od jutarnjih magli, da je Rose odustala od temeljite rezidbe.
Cvjetaj do prvih mrazeva ... šapnula je nagnuvši se nad krupni bijeli cvijet orošenih latica.
Posljednja cvatnja ruža svake je godine uspijevala dotaknuti Roseinu dušu na poseban način. Raskoš cvata i mirisa, čini se - potrajat će vječno ... A zatim prvi mraz i cvatnji je kraj. Rose je iz godine u godinu sve snažnije osjećala da se i njezin život bliži posljednjoj cvatnji. Miholjsko ljeto ... a potom je već i starost na pragu. Možda je baš stoga Rose svakog proljeća u svome vrtu sadila nove ruže. Njezin se vrt postupno pretvarao u ružičnjak no Rose nikada iz svog rosariuma nije ubrala ni jednu ružu, bilo joj je žao čak i kad bi morala odrezati ocvale cvjetove. Ruže su joj bile draže u vrtu nego u vazi. Ipak, Roseine vaze povremeno bi se napunile ružama. Crvene i bijele, polurascvjetalih pupoljaka na dugim trnovitim stapkama ...
On bi uvijek došao s naručjem punim ruža. Položio bi joj ruže u naručje i rekao - ruže, Ruži ...
Rose bi se u tom trenutku uvijek borila sa suzama. I nikad nije bila posve sigurna jesu li te suze - suze radosnice. Ljepota bi uvijek duboko taknula Rose i uvijek gotovo do suza. Uz to, Rose koja sebe nije smatrala lijepom, preplavila bi sreća na pomisao da je lijepa u njegovim očima. A potom... potom bi osjetila krivicu što su ruže morale taj trenutak njezine sreće platiti cvjetanjem u vazi.
Jednom mu je rekla: Prekrasne su ... No, ne znam kako onaj koji ih je uzgojio uspjeva stisnuti srce ... i ubrati ih ...
Kultiviranim je ružama sudbina da budu ubrane ... odgovorio joj je. Rođene su upravo za ovaj trenutak kad ih ti primiš u naručje i priviješ na grudi ...
A ja se ne bih ljutio da je i meni sudbina namijenila isto ... dodao je smijući se.
Rose pomisli: Ruže iz ružićnjaka vjerojatno bi radije zamijenile sudbinu s divljim ružama koje cvjetaju negdje uz cestu, uz rub šume ili na obali rijeke ... no svoju pomisao zadrža za sebe.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
