Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kad je stigla na kraj vrta Rosemary pred očima načas bljesnu slika ograde, visoke, s nazubljenim šiljcima na vrhu. No, kad je pogledala ponovo, ograde više nije bilo, prilaz rijeci bio je slobodan.
Rosemary siđe tik do ruba vode. Voda ju je uvijek fascinirala, posebice tekuća voda. Iako je, putujući, vidjela mnoge velike rijeke, njoj je ipak najdraža bila rijeka uz koju je odrasla. Toj je rijeci Rosemary povjeravala sve svoje tajne, sve svoje radosti i svoje tuge. Ponekad je pomišljala kako nitko na svijetu, pa ni oni najbliskiji, o njoj ne znaju toliko kao ta rijeka.
Nagnuvši se nad voljenu rijeku, Rosemary joj šapnu: Sretna sam ...
Rijeka je, čuvši Rosemaryn šapat, na trenutak zastala osluškujući. Rosemary se nagnu dublje nad zaustavljeni riječni tok, ogledajući se u njemu kao u ogledalu.
Zar sam to ja? pomisli. Ta lijepa žena blistavih očiju, rumenih obraza, vlažnih usana ... zar sam to ja?
Odjednom, riječno se ogledalo zamagli i potamni, Rosemaryn se odraz zamuti i ona ugleda sebe kako kako se uzaludno penje preko visoke ograde nazubljena vrha, vidje sebe kako u plavoj svilenoj haljini sjedi za stolom ne uspijevajući progutati ni jednog zalogaja, vidje sebe kako zuri u plavu ružu bez trnja ... Na kraju ugleda sebe u zagrljaju Tamnookog čije je ruke grle, začu njegov glas kako joj šapće: Volim te, Željo moja jedina ...
Sva ta lijepa sjećanja ... zajeca Rosemary. Zar je sve to bila laž?
Pred očima joj se zamrači i ona potonu u potpunu tamu.
Kad se osvijestila vidje da je rijeka nastavila teći i poželi i sama poteći s njom, sve do mora. Već je zakoračila u rječni tok, a tada se ipak osvrnu. Na tamnoj konturi vile svjetlio je samo jedan prozor, a na njemu se ocrtavala silueta. Rosemary začu glas Tamnookog kako joj govori:
Sva ta lijepa sjećanja nisu bila laž, Rosemary ...
Eh, željo moja, sve je moglo, sve je trebalo ... sve je moralo biti ... biti upravo tako kao u mojim željama ...
Ja ne mogu biti lik u scenariju tvojih želja ... viknu Rosemary. Ne mogu igrati ulogu koju si mi namijenio ...
Ne mogu cvjetati ako mi trnje otkineš ...
Ne mogu, ma koliko to željela, živjeti u staklenoj bašti koju si sagradio za mene, u kojoj si me namjeravao skriti od svijeta ...
Ne osvrćući se više, Rosemary dublje zagazi u rijeku i otisnu se od obale ...
...
Prošle su tri godine.
Rosemary je, tek nakon tri godine, skupila dovoljno snage da ode do vile koju je onoga dana, dana koji nikada neće zaboraviti, namjeravala razgledati. Prilazeći, vidje da je ograda vrta potpuno zarasla u vitice divljih ruža. Fasada vile bila je oronula, stakla na prozorima napukla, iza prozora je zjapila tama.
Rosemary priđe vrtnoj kapiji. Kapija je bila otvorena, a pogled u vrt otkrivao je pustoš. Ružičnjak čiju je ljepotu Rosemary pamtila bio je podivljao i zarastao u korov, ružini grmovi sušili su se i umirali.
Eh, željo moja ... prošapta Rosemary. Sve je moglo, sve je moglo biti ...
... a ipak nije ...
Tek kad se osvrnula da ode, riješena da se amo više nikada ne vrati, ugleda ružu, zataknutu za kvaku vrtnih vrata. Savršen cvijet na dugoj stapci punoj trnja blistao je poput poruke, poput poziva ...
Prekasno je ... prošapta Rosemary. Ista ruža ne može cvasti dva puta ...
Ruža je blistala i mirisala, a Rosemary je stajala pred vratima, nemoćna da uđe ...
... nemoćna da ode ...
(kraj priče)
Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu,
ova kiša u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.
Ako se nikada nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih,
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav.
I kad ti vjerujem,
onda znam da ono sto smo živjeli
jedino ljubav moze značiti...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta