Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Amnezija je kvantitativni poremećaj memorije ili pamćenja. Sama riječ ima korijene u grčkom (a-ne mnesis = sjećanje) i označava gubitak pamćenja, sjećanja, potpuno ili djelomično zaboravljanje činjenica, događaja i slično, koji se odnose na određeno razdoblje.
Pamćenje ili memorija složena je psihička funkcija pomoću koje se sadržaji naše svijesti, tj. ono što opažamo, osjećamo ili mislimo, registriraju i zadržavaju u vidu slika sjećanja (engrama), a zatim voljno ili nevoljno reproduciraju, tj. ponovno dovode u svijest. Povezana je s dva važna procesa, a to su učenje i sjećanje.
Pseudo sjećanja su oblik izmjenjenog stanja svijesti u kojem se osoba sjeća onog što se nikada nije dogodilo.
(iz jednog udžbenika psihologije)
Ukleta kuća (17), kratka priča
I dok joj je Tamnooki šaptao: Volim te, Željo moja jedina ...Rosemary u svitanje osjeti kako se i njezina želja budi ...
... i otvori se poput ruže.
...
Sunce je već bilo u zenitu kad je Rosemary izronila iz sna. Ležala je u njegovu zagrljaju, preplavljena osjećajem radosti i ispunjenja a njezina su se sjećanja probudila zajedno s njom.
Sjećam se svega ... šapnu mu na uho. Sjećam se našeg prvog susreta, na mojem pragu ... Gledao si me istim ovim pogledom kojim me sada gledaš ... U tvome sam se pogledu osjetila lijepom, željenom ... jedinom ...
Sjećanja preplaviše Rosemary, poput plime - pogledi ... prvi dodiri ... budne noći u njegovu zagrljaju ... Sjetila se svakog njegovog pogleda, svakog dodira, svake prošaptane joj riječi.
Presretan sam što si sjetila, presretan što se svega sjećaš ... prošapta Tamnooki ljubeći je. Nemoj me nikada više zaboraviti, ne bih to mogao podnijeti ...
...
Rosemary je toga predvečerja šetala vrtom.
Tamnooki je ostao u kući, rekavši da mora obaviti nekakav posao, no Rosemary je osjećala kako je njegov pogled prati. Iako zavjese na prozoru radne sobe u potkrovlju bijahu navučene, bila je sigurna da je on gleda, skriven zavjesom. Nasmiješi se, rukom pošalje poljubac prema zastrtome prozoru, no Tamnooki ostade iza zavjese. Rosemary još jednom mahnu, okrete se i krene vrtnom stazom koja je vodila prema rijeci.
Ruže su cvjetale i mirisale, vlati trave povijale se na povjetarcu, rumeni oblaci putovali su nebom, zlatna sunčeva kugla polako se spuštala prema obzoru. Rosemary duboko udahne i sklopi oči, a prekrasan prizor ostade titrati u njezinu unutarnjem pogledu.
Mirisi i boje ljeta još uvijek su tu ... šapnu Rosemary. No, jesen se već sluti ...
Sunce je bilo gotovo utonulo iza obzora kad je ponovo otvorila oči. Dan je na kraju ... pomisli. A meni se čini da nije trajao dulje od treptaja oka, dulje od udaha i izdaha ...
(nastavak slijedi)
...
za one koji ne prate priču:
Što je život? Oka treptaj,
Tajna tajne.
Između dva otkucaja srca stane.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
