Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose i Silvestar usnuli bi u svitanje a kad bi se probudili ponovo bi svitalo.
Jutarnja bi zvijezda iskrila na blijedom nebu a Rose bi se uvijek iznova uzalud ponadala da je to Večernjača a ne Zornjača. Rose, koja je tako voljela jutra, sad je čeznula za večerima, Rose, koja je do tada često poželjela da maj potraje vječno, sada je, udišući miris prerano procvalih lipa, zažalila za lipnjem.
Kad joj je Silvestar prošaptao: Sjećaš li se naših prvih majskih poljubaca, Rose? I kako su lipe slatko mirisale te lipanjske noći kad smo prvi put ... Rose pomisli kako joj on misli osluškuje.
Sjećaš li se vreline kolovoza i našeg prvog dolaska amo?
Stigli smo u svitanje i odmah sišli do obale, skrili se u hladu žalosne vrbe ... i ostali skriveni sve dok Večernjača nije zablistala nad rijekom.
Jedan ti je leptir čitavog dana slijetao u kosu, na lice i ramena ... šaptao je dalje Silvestar ... a ja ga, ljubomoran, potjerah ...
...
Vođeni uspomenama, Rose i Silvestar siđoše do rijeke.
Voda je bila visoka, prekrila je pješčani sprud i potkopala korijenje stare vrbe u čijem su hladu njih dvoje ležali onoga kolovoza. Rose osjeti oštar ubod tuge, na trenutak je povjerovala da pijesak na obali još uvijek pamti njihove stope.
Sjedoše oboje na panj. Silvestar obgrli Roseina ramena a ona mu nasloni glavu na rame. Sjedili su dugo, šutke, promatrajući svitanje. Tada Silvestar upita Rose: Jesi li ikada otvorila onaj paketić?
Rose posegnu u džep, među oblutcima napipa maleni zavežljaj i, oklijevajući, izvadi ga iz džepa. Polako otvori stisnutu šaku. Na dlanu joj je ležao malen smotuljak. Na papiriću kojim je bio omotan Silvestrovim rukopisom je pisalo - Zauvijek ... Rosein se dlan ovlaži od znoja, prsti joj zadrhtaše i još jednom čvrsto stegnuše smotuljak.
Rose prinese ruku ustima, usnama dodirne riječ ispisanu na smotuljku a zatim zamahnu rukom ... Smotuljak poletje daleko i pade u rijeku. Začudo, nije potonuo odmah, iako se Rosei, dok ga je držala u ruci, učinio teškim. Plutao je još neko vrijeme na površini a zatim ga jedan valić poklopi i odnese na dno.
Rose se okrenu Silvestru i zagleda mu se u oči, dugo i duboko. Zauvijek ... reče mu. Rijeka će ga za mene sačuvati zauvijek ...
Na trenutak joj se učini da je u Silvestrovu oku zaiskrila suza. Ne, sigurno se prevarih ... pomisli Rose koja Silvestra nikada nije vidjela kako plače.
...
Polako se uspeše uz brijeg do kuće.
Silvestar podiže Rose u naručje i prenese je preko praga.
Još uvijek je svitalo kad je Rose zaspala u Silvestrovu naručju. A kad se probudila, ona koja se inače uvijek budila prva, Silvestar je bio budan. Nadnio se nad nju, licem je gotovo dodirujući, Rose shvati da ju je promatrao dok je snivala. Poljubiše se a Silvestar joj reče: Dođi sa mnom, nešto ti želim pokazati ...
Rose omota golo tijelo plahtom, ustade iz postelje i pruži ruku Silvestru. Nekoliko koraka ... i oboje su stajali na pragu kuće.
Pogledaj, Rose ... reče Silvestar rukom upirući u nebo.
I Rose pogleda. Nad rijekom se spuštao suton, uz tanak Mjesečev srp na vedrom je nebu blistala Večernjača ...
Zauvijek ... reče Rose Silvestru. Zauvijek ... i još dan nakon toga ...
I ovoga puta bila je sigurna. U suzi u kutu Silvestrova oka zablistala je večernja zvijezda.
(kraj priče)
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod boljelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvjezđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smijeha voljeli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pjesma događa u meni.
Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gdje su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovek i njegov san.
(Desanka Maksimović)
Priča je gotova. Lipe su ocvale a i lipnju je skoro kraj.
Disk moga računala prepun je sličica i dovršenih i nedovršenih pričica.
Čini se da je vrijeme za veliko spremanje. Treba sve pogledati, sortirati, poslagati ... a ponešto valja i izbrisati ...
Jedna izreka veli kako je život 'crtež bez gumice za brisanje'. A možda i ne treba ništa brisati, stvari i same od sebe vremenom izblijede i nestanu ...
A one koje ostanu
ionako izbrisati nije moguće ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
