Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Dva su načina na koje možeš živjeti: možeš živjeti kao da ništa nije čudo ili kao da je sve čudo.
(Albert Einstein)
photo by rU
Beskonačnost (3), kratka priča
Rose je voljela jutro.
Obično bi se budila sa svitanjem i uživala u prizoru rađanja dana. Novi je dan ličio novorođenom djetetu. Noćnom tamom okupan i oslobođen jučerašnjih briga, umiven jutarnjom rosom, povijen prvim zrakama sunca, novorođeni dan donosio je nova obećanja. Rose je voljela lice zore. Kapi na vlatima trave, bljedilo iščezavajuće Lune, treptaj Zornjače, blagi sjaj jutarnjeg svjetla ... Čak i kad bi zbog nesanice probdjela noć, Rose bi u zoru osjetila kako umor nestaje.
Toga proljetnog jutra jabučnjak je blistao. Bijeli su se jabukovi cvjetovi po rubovima zarumenjeli obećanjem budućih crvenih plodova. Dok je bosonoga koračala između rasvjetalih stabala, Rose je osjećala kapi rose na vlatima trave, toplinu zemlje iz koje je trava nicala i bujala, osluškivala je zuj pčela i smijala se dugonogim zelenim skakavcima koji su iz trave iskakali uplašeni njezinim koracima. Veliki šareni leptir sletio joj je na svjetli pramen kose, zelena gušterica pretrčala joj je preko bosih stopala, negdje u daljini začuo se pjev ševe. Opijena ljepotom jutra, Rose nije čula Silvestrove korake. Trgnula se u strahu kad ju je s leđa obgrlio.
Uplašio sam te? upitao ju je.
No, to nije ništa prema strahu koji sam ja osjetio kad sam se probudio, usamljen i napušten ... rekao je smijući se. No, tada se uozbiljio, stegnuo Rose u zagrljaj i prošaptao: Doista sam osjetio strah kad sam u trenutku buđenja posegnuo za tobom a tebe nije bilo ... I, iako je uzglavlje još mirisalo na tebe, smrtni me strah spopao da si iščilila nekamo, otišla u novi dan ... bez mene ...
Tu sam, Tebi u zagrljaju ... šapnula je Rose. Nikamo ne idem bez tebe ... a novi je dan pred nama ...
Vratiše se u kuću.
Rose je skuhala svježu kavu. Ni jedno od njih nije imalo naviku doručkovati, no Rose je ipak narezala kruh i svježi sir posula koprom, natočila ohlađenu rakiju u čaše koje se lijepo zamagliše... Pijuckali su, razgovarali, dodirivali se i pratili pogledima, smijali. Doručak je nepojeden ostao na stolu, a oni se vratiše u postelju ...
Silvestar je, nakon ljubavnog čina, opet usnuo u Roseinu naručju a njoj je godila težina njegove glave na nagim prsima, toplina njegovih ruku koje su je obavijale, ritam njegova u snu usporena disanja, vrelina njegova daha ... Na trenutak je i ona usnula.
Kad se probudila, Rosei se učinilo da je prespavala dan.
No, blijedo svjetlo svitanja još uvijek je osvjetljavalo prozor, a Silvestar se upravo ponovo budio u njezinu zagrljaju ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta