Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose se toga dana, kao i obično, probudila u svitanje. Prvi su se plavi trenutci jutra ušuljali kroz pukotine među prozorskim rebrenicama i zavirivali u sobu.
Silvestar je ležao na boku, poluotvorenih usana i sklopljenih očiju. Disao je duboko, još uvijek u dubokom snu. Rose se nasmiješi, nagne se nad usnulo lice i ovlašno usnama dotače Silvestrove usne, omirisa mu topao dah i oslušnu ravnomjerno disanje. Dok se Rose polako iskradala iz postelje, Silvestar, ne budeći se, pruži ruku kao da je želi zadržati.
Spavaj dalje, rano je ... prošapta Rose iako je znala da je usnuli Silvestar ne čuje.
Dok je pila prvu kavu vani, na platou ispred vikendice visoko nad Dunavom, Rose odjednom shvati da se ne sjeća kako su i kada ona i Silvestar amo stigli. Iako su prilike za to bile rijetke, Rose i Silvestar su rado dolazili u tu vikendicu na Dunavu. Tu, na osami, osjećali bi se sami na svijetu. Kada bi tu bili zajedno vrijeme bi za njih stalo, pretvorilo bi se u susret koji traje, susret bez rastanaka.
Silvestar bi često govorio da je to mjestašce nalik na raj:
Ti i ja, plavo nebo, šum moćne rijeke, vjetar u tvojoj kosi, sunce u Tvome oku, kapljica kiše na tvojoj usni ...
A da bi sve bilo još sličnije raju, čak je i jabukovo stablo tu ... i to ne jedno, već čitav jabučnjak ...
Rose bi mu u šali uzvratila da je to mjestašce ipak malo istočnije od raja, a dok bi šetali jabučnakom koji se prostirao iza vikendice, u šali bi ga zapitala: Adame moj, hoćeš li jabuku kušati?
Iz tvoje ružičate ručice uvijek ... odgovorio bi Silvestar u šali.
A 'kušanje jabuke' uvijek je imalo i predvidiv završetak, umjesto da siđu do Dunava, vratili bi se u postelju ...
Mogla bih baš jednu jabuku ubrati ... pomisli Rose.
Odjednom je tako silno ožednjela, odjednom se tako silno zaželjela okusa slatkog jabukova soka na usnama da je skočila s klupice i požurila prema jabučnjaku. No, na jabukovim granama nije bilo crvenih plodova. Jabuke su tek cvjetale, na jutarnjem suncu kapi su rose blistale na bijelim, rumeno obrubljenim laticama.
Proljeće je .... prošapta Rose začuđeno. Proljeće ... no, zašto sam ja mislila da su jabuke već dozrele?
I tada se Rose opet prisjeti kako joj nedostaje sjećanje o tomu kako su se i kada ona i Silvestar dovezli do vikendice. Posljednje čega se sjećala bio je maleni zamotuljak na njezinu dlanu. Neki tajanstveni predmet omotan zlatnim papirom na kojem je crvenim slovima pisalo:
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
