Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rachelle se kasnije pitala jesu li doista to njezini prsti vukli poteze olovkom, jesu li doista, vođeni slobodnom voljom, njezini prsti upisali inicijal njezina imena na dnu pergamenta, je li ugovor potpisala svojevoljno ...
Možda su mi, i volja i prsti, bili vođeni nekom izvanjskom snagom, nečijom tuđom voljom ... sudbinom možda? ipak se upitala. Bilo bi jednostavnije vjerovati kako joj je prste vodila nečija volja jača od njezine, no prebacivati odgovornost na nekog drugog nije bilo u Rahellinoj naravi. To što je učinila, učinila je voljno, isuviše voljno ... No, to je shvatila tek kasnije, puno kasnije.
...
R. Samo jedno slovo. No, tim je slovom svoju sudbinu položila u Čarobnjakove prste. Sedam godina po čarobnjakovim pravilima, a Rachelle nije voljela pravila. A ipak, Rachelle je cijelog života živjela po pravilima: budi obzirna, savjesna, oprezna, promišljena ... ne stavljaj sebe na prvo mjesto, ne opterećuj druge svojim emocijama, promisli triput prije no što nešto učiniš ...
Mislit ću o tome sutra ... pomislila je Rachelle u trenutku kad je iza svog inicijala stavila točku. Čitav sam dosadašnji život stavljala samo zareze ... rekla je sama sebi. Nakon svakog dana - zarez. Za točku nikad do sad nisam imala dovoljno smjelosti.
Rachellini su dani možda i završavali zarezom, no bili su puni upitnika i uskličnika. Naizgled tiha, Rachelle je od djetinjstva sve doživljavala s intenzitetom koji je za nju znao biti bolan a za njezinu okolinu začudan. Rachelle je, naime, sve doživljavala bez ostatka, 's ukličnikom'. Žalost, radost, srdžbu, strah ... No, vrlo je rano, već u djetinjstvu, naučila prikrivati taj intenzitet svog doživljaja svijeta, pokazivati ga samo rijetkima, pazeći da nekoga ne povrijedi, bojeći se da sama ne bude povrijeđena. Vremenom je naučila, na način koji je često bio bolan, da ne smije, unatoč porivu, širom otvoriti vrata svakome, svakome pružiti srce na dlanu ...
R. Točka. Točka? Točka!
Rachelle je dobro znala - iza te točke ustvari se krije uskličnik. Znala je to dobro, no nadala se kako će se Čarobnjak moći nositi s tim 'uskličnikom'.
Rachelle je, dakle, stavila točku iza inicijala svoga imena, ugovor s Čarobnjakom bio je potpisan, uzmaka više nije bilo.
...
U trenutku kad je Rachelle potpisala ugovor žamor Rachellinih takmaca utihnu, zidovi dvorane zatamniše se i nestadoše ... Toplina prože Rachellino tijelo, ona osjeti kako je obujmljuju i podižu snažne ruke. Svijest joj se na trenutak zamagli, a već u sljedećem trenutku ...
Već u sljedećem trenutku Rachelle je bila negdje drugdje, na nekom mjestu koje nije ličilo ni jednom drugom mjestu na svijetu. Oskudno namještena soba. U dnu sobe Rachelle opazi ognjište na kojem je plamsala vatra. Kroz širom otvoren prozor dopirala je svjetlost svitanja i Rachelle je, iako nije prišla prozoru, ipak vidjela prizor od kojeg je zastajao dah. S prozora visoke kule Rachellinom se pogledu ukaza pučina, nepregledna, beskrajna. More se na obzoru spojilo s nebom. Rachelle je ostala bez daha, poželjela je zauvijek ostati u tom trenutku, u tom prekrasnom prizoru, a ipak je shvaćala da to ne ovisi o njezinoj volji. Shvatila je da taj prizor nestvarne ljepote, prizor koji oduzima dah, ne gleda svojim, već Čarobnjakovim očima.
Tada osjeti toplu ruku. Prsti joj dodirnuše zapešće, a Rachelle prođoše žmarci dok su joj ti prsti klizili dlanom. Ruka je povede, a Rachelle se toliko usredotočila na dodir i osjet toga dodira da se prepustila vođenju poput slijepca.
Pogledaj!
Glas je bio dubok, topao, pomalo hrapav, a ipak je nježno pomilovao Rachellin sluh. Ona osjeti topao dah na svojoj ušnoj školjki. Pomisli: Ne bih žalila vida, ako bi to bila cijena, ako bih vidom mogla platiti ostanak toga glasa u svome uhu, osjet tog toplog daha na svome obrazu i vratu ... Osjećala je potpunu sigurnost, osjetila je da se može bez sumnje i straha predati Čarobnjakovim rukama i glasu.
Zaboravila je na oprez, širom je otvorila vrata duše, opet je, iako se zarekla da više nikad neće ... opet je srce stavila na dlan.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
