Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Iako mu je Rosei rekla da će za njega uvijek biti mjesta u njezinom životu, Silveru je pomisao 'nevermore' čitavog ljeta odjekivala u svijesti poput smrtne presude. Nikada više!
A Siver bi i dušu vragu prodao samo kad bi to 'nikadaviše' mogao prometnuti u 'barem još jednom' ... ili barem u 'možda' ...
...
Ljeto je odmicalo, a Rosei nije ni jednom okrenula njegov telefonski broj. Silver ju je toga ljeta nazvao samo nekoliko puta, svaki put u strahu neće li mu Rosei, kao u onom razgovoru krajem maja, opet reći:
Oprosti, ne mogu sad razgovarati.
Nije zgodan trenutak ...
Silverova je mašta, iako se on tome odupirao, čitavog ljeta pokušavala vizualizirati taj trenutak koji 'nije bio zgodan' za Rosei a slike koje su mu se nametale uzburkale bi mu krv u žilama. Prisjećajući se njihovog zadnjeg susreta početkom maja, vidio bi Rosein pogled, neuhvativ, odlutao nekamo, tko zna kamo ...
Upitao ju je: Kamo si to otplovila? i bojeći se njezina odgovora odmah je sročio vlastiti: Osjećaš se loše danas, opet jedna od tvojih migrena ... A Rosei je doista bila tiha i blijeda, samo su joj plave oči grozničavo iskrile na blijedom licu a ispucale su joj se usne crvenjele poput krvi.
Ne, nije migrena ... rekla mu je. I nisam nikamo otplovila ... premda se osjećam poput čamca predugo vezanog za istu obalu ...
A ta obala, uvijek ista, vjerojatno sam ja ... pomislio je Silver.
On se oduvijek pitao zašto je Rosei izabrala upravo njega, starijeg od nje gotovo dvije decenije, pitao se što ju je to uz njega vezalo i zadržalo gotovo pune četiri godine. Jednom joj je i rekao: Pitam se što radiš ti, svih darova puna, uz starog namćora i skeptika kakav sam ja? a kad je Rosei pokušala odgovoriti na to pitanje, on joj je, bojeći se odgovora, usne zatvorio poljupcem.
...
Kroz te četiri godine, Silveru bi se svaki put kad bi začuo Rosein glas u telefonskoj slušalici u 'unutarnjem oku' ukazao njezin plavi pogled, konture njezinih usana koje se izvijaju u osmijeh.
Rosei bi se, prepoznavši njegov glas, uvijek oglasila s: Eheeeej!
Iz intonacije toga 'eheeej' Silver bi mogao očitati Roseino raspoloženje, nepogrješivo odgonetnuti je li sretna ili sjetna, je li njezin dan bio tih i polagan, proveden u osami njezina malog vrta ili užurban i rastrzan, proveden na poslu. Dugo se pitao javlja li se Rosei s 'eheeej' svima koji je nazovu i dugo je oklijevao to je i upitati. A kad se Rosei na postavljeno pitanje zvonko nasmijala i odgovorila mu: Ne, nikomu se ne javljam s 'eheeej' ...
Nikomu ... osim tebi ... nitko nije bio sretniji od njega.
Nakon svakog telefonskog razgovora, kad bi Rosei spustila telefonsku slušalicu, u Silverovom bi uhu još dugo odjekivao zvuk njezina glasa, odjeci njezina smijeha. Rosein bi smijeh Silveru razvedrio i najsumorniji dan. Rosei se smijala rado a njezin bi smijeh često odjeknuo i u trenutcima koji se Silveru na prvi pogled nisu činili smiješnima. Rose se smijala poput djeteta, bez traga podsmjeha, ironije ili zlobe, smijala se iz punog srca. Volim se nasmijati više nego meda lizati ... jednom mu je rekla, a on je pomislio kako je osmijeh na Roseinim usnama slađi od meda.
Silver je dugo vjerovao kako je Rosein smijeh znak životne radosti, tek je kasnije, upoznavši je bolje, shvatio kako je taj smijeh često krinka za sjetu. Tada mu je Rosein smijeh postao još dragocjenijim, zvuk njezina smijeha ispunio bi mu život trenutcima čiste radosti. I zato bi joj često govorio: Ljubim te u smijeh i u osmijeh ...
No, kad bi mu se Rose sada javila na telefon, smijeh bi izostao, nije više bilo ni onoga 'eheeej' kad bi mu prepoznala glas i Silver se počeo pitati hoće li ikada više čuti Rosei kako se smije, hoće li mu ikada više to njezino nasmijano 'eheeej' poput malog sunca osvijetliti dane kasne jeseni i nastupajuće zime njegova života ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
