Marketing
Ring aroud the Rosie (3) ...
photo by rU
Iako mu je Rosei rekla da će za njega uvijek biti mjesta u njezinom životu, Silveru je pomisao 'nevermore' čitavog ljeta odjekivala u svijesti poput smrtne presude.
Nikada više!
A Siver bi i dušu vragu prodao samo kad bi to 'nikadaviše' mogao prometnuti u 'barem još jednom' ... ili barem u 'možda' ...
...
Ljeto je odmicalo, a Rosei nije ni jednom okrenula njegov telefonski broj. Silver ju je toga ljeta nazvao samo nekoliko puta, svaki put u strahu neće li mu Rosei, kao u onom razgovoru krajem maja, opet reći:
Oprosti, ne mogu sad razgovarati.
Nije zgodan trenutak ...
Silverova je mašta, iako se on tome odupirao, čitavog ljeta pokušavala vizualizirati taj trenutak koji 'nije bio zgodan' za Rosei a slike koje su mu se nametale uzburkale bi mu krv u žilama. Prisjećajući se njihovog zadnjeg susreta početkom maja, vidio bi Rosein pogled, neuhvativ, odlutao nekamo, tko zna kamo ...
Upitao ju je: Kamo si to otplovila? i bojeći se njezina odgovora odmah je sročio vlastiti: Osjećaš se loše danas, opet jedna od tvojih migrena ... A Rosei je doista bila tiha i blijeda, samo su joj plave oči grozničavo iskrile na blijedom licu a ispucale su joj se usne crvenjele poput krvi.
Ne, nije migrena ... rekla mu je.
I nisam nikamo otplovila ... premda se osjećam poput čamca predugo vezanog za istu obalu ...
A ta obala, uvijek ista, vjerojatno sam ja ... pomislio je Silver.
On se oduvijek pitao zašto je Rosei izabrala upravo njega, starijeg od nje gotovo dvije decenije, pitao se što ju je to uz njega vezalo i zadržalo gotovo pune četiri godine. Jednom joj je i rekao: Pitam se što radiš ti, svih darova puna, uz starog namćora i skeptika kakav sam ja? a kad je Rosei pokušala odgovoriti na to pitanje, on joj je, bojeći se odgovora, usne zatvorio poljupcem.
...
Kroz te četiri godine, Silveru bi se svaki put kad bi začuo Rosein glas u telefonskoj slušalici u 'unutarnjem oku' ukazao njezin plavi pogled, konture njezinih usana koje se izvijaju u osmijeh.
Rosei bi se, prepoznavši njegov glas, uvijek oglasila s: Eheeeej!
Iz intonacije toga 'eheeej' Silver bi mogao očitati Roseino raspoloženje, nepogrješivo odgonetnuti je li sretna ili sjetna, je li njezin dan bio tih i polagan, proveden u osami njezina malog vrta ili užurban i rastrzan, proveden na poslu. Dugo se pitao javlja li se Rosei s 'eheeej' svima koji je nazovu i dugo je oklijevao to je i upitati. A kad se Rosei na postavljeno pitanje zvonko nasmijala i odgovorila mu: Ne, nikomu se ne javljam s 'eheeej' ...
Nikomu ... osim tebi ... nitko nije bio sretniji od njega.
Nakon svakog telefonskog razgovora, kad bi Rosei spustila telefonsku slušalicu, u Silverovom bi uhu još dugo odjekivao zvuk njezina glasa, odjeci njezina smijeha. Rosein bi smijeh Silveru razvedrio i najsumorniji dan. Rosei se smijala rado a njezin bi smijeh često odjeknuo i u trenutcima koji se Silveru na prvi pogled nisu činili smiješnima. Rose se smijala poput djeteta, bez traga podsmjeha, ironije ili zlobe, smijala se iz punog srca.
Volim se nasmijati više nego meda lizati ... jednom mu je rekla, a on je pomislio kako je osmijeh na Roseinim usnama slađi od meda.
Silver je dugo vjerovao kako je Rosein smijeh znak životne radosti, tek je kasnije, upoznavši je bolje, shvatio kako je taj smijeh često krinka za sjetu. Tada mu je Rosein smijeh postao još dragocjenijim, zvuk njezina smijeha ispunio bi mu život trenutcima čiste radosti. I zato bi joj često govorio: Ljubim te u smijeh i u osmijeh ...
No, kad bi mu se Rose sada javila na telefon, smijeh bi izostao, nije više bilo ni onoga 'eheeej' kad bi mu prepoznala glas i Silver se počeo pitati hoće li ikada više čuti Rosei kako se smije, hoće li mu ikada više to njezino nasmijano 'eheeej' poput malog sunca osvijetliti dane kasne jeseni i nastupajuće zime njegova života ...
Post je objavljen 10.09.2009. u 11:41 sati.