Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
(W. Szymborska)
Ring aroud the Rosie, nastavak priče ...
Samo kapljicu, kao i obično?
Ne, neću 4Roses večeras, vina mi natoči, molim te ...
Silver otvori bocu, pomiriše čep, natoči par crvenih kapi u svoju čašu, okusi vino, kimnu glavom, a zatim napuni Roseinu čašu. Tamno crveno vino iskrilo je u čaši osvjetljenoj plamičcima svijeća koje su počele titrati na povjetarcu a Silver osjeti kako ga opija vino koje još nije popio, kako ga opijaju poljupci kojima se nadao, kako ga opija nada, kako ga opijaju snovi ...
Večera je, kao što vidiš jednostavna, kriške dinje i pršut ... reče Rosei. Suviše je sparno i suviše kasno za nešto 'teže'. Složila sam i različite vrste sira, ako si ti večeras gladan ... a kruh sam ispekla sama ...
I to je sve ...
Zaboravio sam bocu martela u automobilu ...
Da odem po nju sad', il' kad stignemo do sira? našali se Silver pitajući se vidi li Rosei da je on večeras gladan samo nje, vidi li ili ne vidi ... ili se samo 'pravi' da ne vidi ...
Oprosti, no ja ti se neću pridružiti ...
Ne jede mi se večeras ništa, no zato mi se pije ... odgovori mu Rosei, a Silver pomisli kako je ona, i ne znajući, odgovorila na njegovu neizrečenu misao. I Silver je te večeri jeo samo reda radi, da ne uvrijedi domaćicu. Pohvalio je njezin izbor sireva, divio se boji i okusu dinje, prekorio je Rosei, u šali, zato što je toga vrelog dana uključivala pećnicu i sama pekla kruh. Odmahnula je glavom i uspjela se nasmiješiti: Umijesila sam i ispekla jutros u cik zore, prije najveće vrućine ...
Opet te mučila nesanica? upitao ju je zabrinuto.
Ne brini, navikla sam. Radije nesanica nego san bez snova ...
San bez snova ... reče Siver. Mila moja Sanjalice, ne vjerujem da ti možeš takve sne sanjati ...
Tvoja Sanjalica ...
Još uvijek si siguran u to? odgovori ona pitanjem.
Ne znam je l' si još uvijek moja ... reče on. No, siguran sam da ćeš uvijek biti Sanjalica ...
... i moj najljepši san ... I moja najslađa Nesanica ...
Ko zna, ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!
Možda je pao trak istine u me ...
A možda su samo lude sanje ...
A pjesnik nek' mi oprosti ...
... na dodatku stihu ... odgovori mu ona smijući se.
Kao da su doista bile samo sanje ...
No, ego te absolvo, a oprosti i ti meni ...... reče Silver a ona mu položi prste na usne. Ne govori ništa, radije šutimo ...
... i pijmo ...
...
Silver već odavno, od mladosti, više nije pio do pijanstva. No, još uvijek je mogao popiti dosta, a da ga ne 'uhvati'. Sad je polako, malim gutljajima, pijuckao iz svoje čaše i gledao Rosei kako pije. A Rosei je te večeri pila onako kako ju Silver nikada do tada nije vidio piti. Pila je čašu za čašom tog jakog, gustog i oporog, poput krvi crvenog vina, no ostala je blijeda i trijezna kao da pije izvorsku vodu.
Dok je gledao Roseine plave oči čiji je pogled postajao sve plavlji dok je ispijala vino, Silver opet pomisli kako bi se mogao utopiti u tom njezinom plavom pogledu, utopiti bez žaljenja ...
Čemu to večeras nazdravljamo? upita. Kraju ljeta ... ... odgovori mu Rosei smiješeći se i dodirujući latice crvenih ruža koje joj je te večeri donio.
Days of wine and roses ... pomisli Silver dok je s CD-a odjekivao senzualni glas Andya Williamsa:
The days of wine and roses laugh and run away like a child at play
Through a meadow land toward a closing door
A door marked "nevermore" that wasn't there before ...
Kakav savršen 'timing' ... reče Silver gorko. Nadam se da ne slijedi 'Vino Amaro' ...
...
Autorica priče: Za 'Vino Amaro' ne znam,
no nastavak sigurno slijedi ...
Dodatak priči:Szymborska, Ljubav na prvi pogled
Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.
Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?
Htjela bih ih zapitati ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima, nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
- ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.
Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.
Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.
Bilo je znakova, signala, pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.
Bile su kvake i zvonca na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
Ta svaki je početak samo neki nastavak,
a knjiga događaja uvijek otvorena po sredini.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
