Marketing
Ring aroud the Rosie (2) ...
photo by rU
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
(W. Szymborska)
Ring aroud the Rosie, nastavak priče ...
Samo kapljicu, kao i obično?
Ne, neću 4Roses večeras, vina mi natoči, molim te ...
Silver otvori bocu, pomiriše čep, natoči par crvenih kapi u svoju čašu, okusi vino, kimnu glavom, a zatim napuni Roseinu čašu. Tamno crveno vino iskrilo je u čaši osvjetljenoj plamičcima svijeća koje su počele titrati na povjetarcu a Silver osjeti kako ga opija vino koje još nije popio, kako ga opijaju poljupci kojima se nadao, kako ga opija nada, kako ga opijaju snovi ...
Večera je, kao što vidiš jednostavna, kriške dinje i pršut ... reče Rosei.
Suviše je sparno i suviše kasno za nešto 'teže'. Složila sam i različite vrste sira, ako si ti večeras gladan ... a kruh sam ispekla sama ...
I to je sve ...
Zaboravio sam bocu martela u automobilu ...
Da odem po nju sad', il' kad stignemo do sira? našali se Silver pitajući se vidi li Rosei da je on večeras gladan samo nje, vidi li ili ne vidi ... ili se samo 'pravi' da ne vidi ...
Oprosti, no ja ti se neću pridružiti ...
Ne jede mi se večeras ništa, no zato mi se pije ... odgovori mu Rosei, a Silver pomisli kako je ona, i ne znajući, odgovorila na njegovu neizrečenu misao. I Silver je te večeri jeo samo reda radi, da ne uvrijedi domaćicu. Pohvalio je njezin izbor sireva, divio se boji i okusu dinje, prekorio je Rosei, u šali, zato što je toga vrelog dana uključivala pećnicu i sama pekla kruh. Odmahnula je glavom i uspjela se nasmiješiti: Umijesila sam i ispekla jutros u cik zore, prije najveće vrućine ...
Opet te mučila nesanica? upitao ju je zabrinuto.
Ne brini, navikla sam. Radije nesanica nego san bez snova ...
San bez snova ... reče Siver.
Mila moja Sanjalice, ne vjerujem da ti možeš takve sne sanjati ...
Tvoja Sanjalica ...
Još uvijek si siguran u to? odgovori ona pitanjem.
Ne znam je l' si još uvijek moja ... reče on.
No, siguran sam da ćeš uvijek biti Sanjalica ...
... i moj najljepši san ... I moja najslađa Nesanica ...
Ko zna, ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!
Možda je pao trak istine u me ...
A možda su samo lude sanje ...
A pjesnik nek' mi oprosti ...
... na dodatku stihu ... odgovori mu ona smijući se.
Kao da su doista bile samo sanje ...
No, ego te absolvo, a oprosti i ti meni ...... reče Silver a ona mu položi prste na usne.
Ne govori ništa, radije šutimo ...
... i pijmo ...
...
Silver već odavno, od mladosti, više nije pio do pijanstva. No, još uvijek je mogao popiti dosta, a da ga ne 'uhvati'. Sad je polako, malim gutljajima, pijuckao iz svoje čaše i gledao Rosei kako pije. A Rosei je te večeri pila onako kako ju Silver nikada do tada nije vidio piti. Pila je čašu za čašom tog jakog, gustog i oporog, poput krvi crvenog vina, no ostala je blijeda i trijezna kao da pije izvorsku vodu.
Dok je gledao Roseine plave oči čiji je pogled postajao sve plavlji dok je ispijala vino, Silver opet pomisli kako bi se mogao utopiti u tom njezinom plavom pogledu, utopiti bez žaljenja ...
Čemu to večeras nazdravljamo? upita.
Kraju ljeta ... ... odgovori mu Rosei smiješeći se i dodirujući latice crvenih ruža koje joj je te večeri donio.
Days of wine and roses ... pomisli Silver dok je s CD-a odjekivao senzualni glas Andya Williamsa:
The days of wine and roses laugh and run away like a child at play
Through a meadow land toward a closing door
A door marked "nevermore" that wasn't there before ...
Kakav savršen 'timing' ... reče Silver gorko.
Nadam se da ne slijedi 'Vino Amaro' ...
...
Autorica priče: Za 'Vino Amaro' ne znam,
no nastavak sigurno slijedi ...
Dodatak priči: Szymborska, Ljubav na prvi pogled
Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.
Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?
Htjela bih ih zapitati ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima, nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
- ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.
Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.
Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.
Bilo je znakova, signala, pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.
Bile su kvake i zvonca na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
Ta svaki je početak samo neki nastavak,
a knjiga događaja uvijek otvorena po sredini.
Post je objavljen 05.09.2009. u 10:11 sati.