Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Oluja je prohujala, čamac je ujutro doduše bio dopola pun vode, no na svome vezu.
Morat ću kasnije sići, isprazniti ga i uvući u zaklon, odluči Gabe.
Ne bi bilo na odmet ni čamac ponovo premazati katranom, provjeriti i očistiti motor i pokrpati slomljeno veslo. No, iako mu odlaganje stvari koje treba obaviti nije bila navika, Gabe je ipak ostao u lođi promatrajući bujnu vegetaciju koja se poput mora zelenila odražavala u plavetnilu vode, prateći pogledom oblake koji su putovali nebom, slušajući glazbu i razmišljajući o prethodnoj noći ispunjenoj sjenama iz prošlosti.
Kada se te noći Gabe vratio u svoj stan, ključ ga je čekao na dnu džepa. Prsti mu se sklopiše oko ključa a iz širokih mu se prsiju ote uzdah olakšanja. No, olakšanje je kratko potrajalo, neko je nepoznato osjećanje Gabea stalno tjeralo da gura prste u džep provjeravajući je li ključ još uvijek na svojem mjestu. Jedno se vrijeme čak nosio mišlju da ključ objesi na uzicu i nosi ga oko vrata, no sam se pred sobom zgranuo zbog takve ideje. Na kraju je ključ odložio na stolić kraj naslonjača u kojem je provodio noć i onaj dio dana kad nije bio zauzet lovom ili poslovima održavanja uređaja koji su mu omogućavali opstanak.
Nekoć, dok su dijelovi kopna još uvijek bili prohodni većim dijelom godine, Gabe je puno vremena provodio u prirodi. Od djetinjstva se bolje osjećao van četiri zida, osjećao se življim i sretnijim u dodiru sa zemljom, suncem, vodom, pod vedrim nebom postizao je potpuniji sklad sa samim sobom. Vremenom je pronašao neka mjesta na kojima se osjećao bolje nego igdje drugdje. Ovo mjesto mi uzvraća ljubav, pomislio bi tada. No, već i tada, dok je još uvijek bio mlad i osjećao potrebu za drugim ljudima, nije nikada poželio takvo 'sretno mjesto' podijeliti ni sa kim. Kako su godine prolazile a kisele kiše padale sve češće, takvih je mjesta bivalo sve manje kao i ljudi s kojima bi Gabe poželio podijeliti bilo koje mjesto na svijetu.
Dok je te noći zurio u tamu, Gabe opet pomisli na plavi pogled plavooke djevojčice s ruba zdenca i opet se upita na koga ga je taj pogled podsjetio. Tada zaroni u more sjećanja, baš kao što je nekad, također davno, zaranjao u more. Taj je zaron u pamćenje ličio na sve dublje spuštanje u plavetnilo. Sve dublje i dublje spuštao se u prošlost pa mu se činilo kako davnija sjećanja gube boju baš kao podmorski pejzaži pri dubljem zaranjanju. Plavi pogled iz sjećanja postajao je sve tamnije plav a Gabe se prisjećao kako mu se tada činilo da u taj pogled stane i nebo i more. I vidje sebe u odrazu toga pogleda i pomisli: Tako može gledati samo netko tko voli. Zar sam volio nekoga? upita se. Zar sam doista poželio s nekim podijeliti ono mjesto koje je mi je uzvraćalo ljubav, mjesto koje sam čuvao samo za sebe?
Gabe osjeti ruke koje ga dodiruju, osjeti tijelo koje se uz njega privija, glavu koja mu se spušta na rame. Oslušnu nečije disanje, omirisa slatki dah s usana koje su se spuštale prema njegovima. Vjetar je hučao iza spuštenih rebrenica, more se pjenilo, kiša se stapala s valom a njegovo se tijelo stapalo s tijelom u njegovu naručju, njegova je duša dodirivala nečiju dušu dok mu je nečiji glas šaptao: Volim te ...
No, ma koliko se Gabe upinjao prizvati u sjećanje lice one koja mu je ležala u naručju dok je oko njih bila tama a vani šumjelo more, to mu nije uspijevalo. Je li to doista bilo sjećanje ili samo fragmenti nekog neodsanjanog sna? zapitao se, no pitanje ostade bez odgovora.
Eto na što me nagnala ta mala plavooka nevolja …pomisli ljutito. Bilo bi najpametnije ključ baciti u vodu i zaboraviti da sam je ikad sreo.
Slijedećih se dana Gabe nastojao zabaviti fizičkim aktivnostima kako bi odagnao misli i prisjećanja. Provjerio je zalihe sušenog mesa, suhih gljiva i različitih jestivih bobica koje je držao u praznom susjednom stanu. U tome je stanu nekoć živio susjed čiju znatiželju Gabe nije podnosio. Susjed je 'uzurpirao' zajednički prostor u hodniku, tu postavio stol i stolicu i iz te busije osmatrao i prisluškivao zbivanja u susjednim stanovima. Dakako da je upravo taj nesimpatični susjed bio posljednji koji se odselio iz Gabeova nebodera, vjerojatno u potrazi za nekom novom 'osmatračnicom' s koje će moći promatrati zanimljivije susjede no što je Gabe. Od tada je Gabe 'ispratio' i posljednje stanare susjednih nebodera da bi ostao potpuno sam u čitavom naselju. Susjed je uspio odnijeti većinu svojih stvari pa je njegov prazan stan Gabeu sada služio kao spremište. Pregledajući svoje zalihe Gabe ustanovi da još uvijek ima dovoljno brašna, soli i šećera, kave i konzervi gotove hrane, čak i nekoliko tabli čokolade. Uz svježe meso i jestive biljke iz okoliša s time bi se moglo preživjeti i nekoliko mjeseci. No, Gabea je nešto vuklo da ponovo ode u grad, u tržni centar. Sam je sebe bezuspješno uvjeravao da se radi o nakani pokupovati koloture, užad i ostale dijelove potrebne za gradnju improviziranog 'lifta', no konačno je morao sam sebi priznati da to nije pravi razlog.
Ključ koji je još uvijek stajao na stoliću kraj naslonjača bio je razlog koji ga je nagonio na razmišljanje o odlasku u grad. Glupo je pomišljati da će ona opet biti tamo baš u trenutku kad se ja pojavim … uvjeravao je samoga sebe. Uz to, o čemu to želim razgovarati sa sedmogodišnjim djetetom? zapitao se iako je znao odgovor.
Želio ju je ponovno sresti jer je povjerovao kako bi iz plavetnila njezina pogleda moglo izroniti njegovo potisnuto sjećanje. Neću je morati ništa pitati ... pomislio je Gabe. Sve ću odgovore saznati iz njezina pogleda.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta