Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U ženi koja je toga ranog maglovitog jutra bosonoga stajala na rubu jezera, rijetko bi tko prepoznao nekadašnju bucmastu plavokosu djevojčicu. Nestašne zlatne kovrčice bile su sputane u čvrsto upletenu pletenicu, sjaj plavih očiju kao da je ugasnuo. Zbogom, lijepi snu ... prošaptala je upirući pogled prema nevidljivom, maglom skrivenom čarobnjakovom otoku.
…
Kad je Ruani bilo devetnaest godina, na kućnom ju je pragu za ljetne nepogode udarila munja. Pala je ničice, ostavši bez svijesti. Roditelji su pritrčali onesviještenoj kćeri, a kad su je uspravili, na njezinu su desnom obrazu ugledali tanak bijeli ožiljak, nalik munji. Iako je ožiljak bio jedva primjetan i nije kvario Ruaninu ljepotu, ona je ipak bila obilježena. Praznovjerni seljani vjerovali su kako je udar munje upozorenje: Kloni se onih koje je Gromovnik obilježio.
I tako je Ruana postala ‘nedodirljiva’. Seoski su je momci priželjkivali, no nisu se usuđivali izazivati sudbinu. Vremenom, kako su godine prolazile, Ruanin je ožiljak izblijedio i postao nezamjetan, poput jedva vidljive sjenke. No, kad bi se Ruana uplašila ili rastužila, pa čak i kad bi se nečemu jako razveselila, ožiljak bi se opet na trenutak jasno ocrtao na njezinu obrazu. I sama je Ruana vremenom sebe počela smatrati nedodirljivom, povjerovala je čak da bi onome tko je dodirne mogla donijeti samo nesreću. Povukla se u sebe i dane provodila za tkalačkim stanom. Pod Ruaninim vještim rukama i iz njezine bujne mašte nastajale su tkanine zadivljujućih šara.
Dok bi tkala, Ruana bi sanjarila. Visok tamnooki dječak ide joj ususret. I dok joj se približava, pred njezinim začuđenim očima dječak odrasta, postaje mladić, pa postaje odrastao muškarac. Na korak pred njom zastaje, visok, snažan, topla i pametna pogleda. Stoji, gledajući je i osmjehujući joj se.
Ruana pruža ruke prema njemu, no trenutak prije no što im se ruke dotaknu ...
... on nestaje.
Osjećaj radosti zamijenila bi duboka tuga. Hoću li ga ikada doista sresti? pitala se Ruana.
Hoću li ikada susresti čarobnjaka s otoka?
...
Kao i svakoga jutra proteklih godina, i toga se jutra Ruana ponovo kradomice spustila do obale jezera. Došla je na obalu po posljedni puta, došla je oprostiti se s lijepim snom, snom o ljubavi.
Kad bih sada i srela čarobnjaka s otoka, ne bih mu mogla pružiti ruke ... pomislila je.
A dan ranije je, nakon dugog opiranja Ruana u jednom trenutku izgubila snagu. Rekla je da, iako joj je unutarnji glas šaptao ne. Roditeljima je Ruanin pristanak donio olakšanje. Moći će mirno umrijeti kad im dođe vrijeme, znajući da je njihova kći zbrinuta i zaštićena. Doduše, bit će tek druga žena, no ipak žena vrlo uglednog i moćnog čovjeka, seoskoga starješine. U selima na obali jezera mnogoženstvo je bilo dozvoljeno. Ipak, drugu su ženu mogli sebi priuštiti samo bogati seoski uglednici. A seoski starješina bio je i moćan i ugledan. Ruana mu je već odavna zapela za oko, motao se oko nje i mjerkao je godinama. Ruani nije bio mrzak, pomislila je da bi ga možda mogla s vremenom čak i zavoljeti.
Čarobnjak s otoka samo je lijepi san.
Ali čak i da postoji, zar bi pogledao mene ... pomislila je.
Pa zašto onda oklijevam, zašto se opirem starješininom udvaranju?
Vrijeme za udaju davno joj je već prošlo, a kad joj roditelji umru čekat će je osamljenički život. Znala je da se uvijek može prehraniti tkanjem čemu je bila vješta, no što će sama u pustoj kući? I kako da roditelje isprati na onaj Svijet, nesretne i zabrinute za kćerinu sudbinu?
U trenutku slabosti Ruana se obećala. Dala je riječ, i premda se gotovo u istom trenutku pokajala, više nije mogla natrag. Sutra će pred seoskim vijećem potpisati ugovor i preseliti se u kuću svoga ženika. On je dovoljno moćan, bogat i uvažen, ne mora se obazirati na seoska praznovjerja. Može udovoljiti svakoj svojoj želji, pa i želji da Ruana postane njegova. Konačno će je dodirnuti, konačno će je učiniti svojom. Zna da ga ona ne voli, no on je želi, želi je možda još i jače - upravo zbog toga.
Ruana, nedodirljiva i nedodirnuta, bit će samo njegova!
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
