Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Krunica moje bake Aurele bila je jednostavna. Križić i niz malih zrnaca, nalik zrncima gorušice.
No, moja je draga Aurela zrnca krunice prebirala rijetko. Koja korist od 'verglanja' molitvenih riječi i prebiranja krunice? rekla bi Aurela. Čovjek se ne može moliti po zapovjedi, trenutci sabranosti za razgovor s Bogom rijetki su i ne biraju ni mjesto ni vrijeme. Aurela je znala reći i da si bliži Bogu dok kopaš, siješ i sadiš u svojem vrtu, nego dok prebireš zrnca brojanice. Ipak, Aurela je voljela zrnca prebirati, kao i svaka vrtlarica.
I, doista, ništa čudesnije od zrnca.
Zar nije čudesno da iz zrnca iznikne i stoljetna sekvoja i vlat žita ... i raskošan cvijet i skromna travka?
I mene, vrtlaričinu unuku, odvijek su fascinirala zrna i zrnca. Sićušno sjeme maka, zlatna kukuruzna zrna, zrnje žita koje tako lijepo klizi kroz prste, graškova zrna skrivena u mahuni, crne koštice u crvenom mesu lubenice, trešnjeve koštice koje možeš pljucnuti udalj, sjemenje cvijeća i povrća, sjemenke 'krpiguza' koje ti se zalijepe za čarapu, maslačkove sjemenčice koje polete kad puhneš u maslačkovu lampicu ...
Najdraža su mi ipak bila zrnca mladoga graha, onog kojeg zovu 'trešnjevac'. Posuta ružičastim i plavkastim mrljicama, ličila su mi na drago kamenje. Pomišljala sam da bih i ja, kao Jack iz priče, rado zamijenila kravu za pregršt šarenih sjemenki čudotvornog graha po čijoj se stabljici, kad zrna graha niknu, možeš popeti do oblaka ...
U svakom zrncu spava klica ... rekla mi je baka Aurela ... Spava ... i čeka buđenje. A tada, ako zemlju okopaš, poliješ i pognojiš, sjeme će izrasti u biljku.
I ja bih svakog proljeća nestrpljivo čekala taj trenutak buđenja, kad korica polivene crnice u gredici napukne i izviri izdanak, nalik na maleni zeleni plamičak. Izviri ... i jurne naviše, prema suncu. Veselila sam se klijanju i nicanju, listanju, pupanju i cvjetanju kao dijete, a danas se još više veselim i divim tom divnom čudu.
Izraelski su botaničari, iz košćice datule stare 2000 godina i pronađene u pijesku, uspjeli uzgojiti palmu datulje. A grančicom 'palme majke' te iste sjemenke, možda je netko, prije dva tisućljeća, mahao i vikao Hosana, slaveći Kristov ulazak u Jeruzalem.
Kamo nestane sjemenka, kad iz nje nikne biljka? zapitala sam jednog proljeća baku Aurelu.
Sjemenka mora umrijeti, da bi klica u sjemenci mogla oživjeti, odgovorila mi je. No, ne treba zbog toga žaliti, biljka će stvoriti novo sjemenje, iz njega će nići nove biljke. Staro mora ustupiti mjesto novom, stari mladima, mrtvi živima, zima proljeću, noć jutru ...
Život se nastavlja i kad nas nestane, a ako tijekom života posiješ samo jednu sjemenku, živjet ćeš vječno ...
Vjera, makar bila malena poput gorušičina zrnca, može pokrenuti planine ... kaže se u Bibliji.
I ja nastojim vjerovati - ako za života posiješ makar i jednu sjemenku, živjet ćeš vječno, ako povjeruješ da u svakom čovjeku postoji zrnce dobrote, život će ti biti vrijedan življenja.
...
Sretan vam Uskrs, dragi prijatelji.
Zdravlja, sklada i spokoja, dobre volje i ljubavi, u obilju ...
U svakome je od nas, kao u sjemenci, klica dobra.
Treba je samo povremeno zaliti, okopati i oplijeviti, da bi niknula i pohrlila prema suncu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta