Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Vrata se širom otvoriše, blistava zraka mjesečine pruži se, poput srebrnog puteljka, sve do njezine postelje.
Ona podiže glavu s uzglavlja, uspravi se, začudo lagano i bez bola, i spusti bosa stopala na srebrni puteljak.
Znala je: Vrijeme je da krenem.
Obuze je poletno raspoloženje. Osjećam se lagano, nekako beztežinski, kao da bih doista mogla poletjeti, poput cvjetnog polena, nošena krilima toplog proljetnog povjetarca ... pomisli smješkajući se. I dok još nije uspjela uobličiti misao u riječ, obraze joj dodirnuše prsti toplog proljetnog lahora, plavi i prozirni od mjesečine. Taj je dodir ličio na milovanje i ona osjeti kako s njezina lica nestaju bore, kako njezini srebrni pramenovi ponovo postaju zlatni: Ah, kako je nježan taj vjetrić, poput nečijeg toplog daha na mojem vratu ...
Blijedi joj se obrazi zarumeniše, kao nekad, kad ju je On ljubio u vrat ...
Obazre se i pogledom preleti svoju sobu.
Bijele ruže u plavoj vazi plavičasto su blistale na mjesečini, mali se pauk po srebrnoj niti spuštao iz svoga skrovišta u kristalnom lusteru, tanak sloj prašine na ploči pisaćeg stola mjesečina je pretvorila u srebrni prah, vjetrić je listao stranice knjige koju je čitala prije no što je zaspala, a draga se lica smiješila s požutjelih fotografija.
Vrijeme je da krenem. pomisli ona opet.
Znala je da se više neće vraćati, a ipak nije osjećala tugu, tek neku nježnu sjetu, možda. Pošto sve nosim sa sobom, putna mi torba neće trebati ... a duga bijela noćna košulja bit će ugodna putna oprava ...
Na pragu se ipak osvrnu i svi zvukovi, mirisi i dodiri iz prošlosti ponovo zazvučaše, zamirisaše i dodirnuše je.
Da, putna mi torba doista nije potrebna ... pomisli opet i bosim stopalima zakorači srebrnim puteljkom.
...
Vrata se širom otvoriše, blistava zraka mjesečine pruži se, poput srebrnog puteljka, sve do postelje.
Plavokosa Djevojčica podiže glavu s uzglavlja i uspravi se. Po traku mjesečine, kao po srebnom puteljku, prema njoj je koračala mlada žena u dugoj bijeloj noćnoj košulji. Oči su joj bile plave, dugi zlatni uvojci padali su joj na ramena i djevojčica pomisli kako žena liči vili iz priče.
Žena, ili možda vila, sjede na rub kreveta i položi dlan Djevojčici na čelo. Vrućica je prošla ... reče joj. Ujutro ćeš se probuditi svježa poput ružice.
A sad, ako želiš, ispričat ću ti priču pred spavanje ... reče.
Jednom, davno, u maloj kući okruženoj ružićnjakom, živjela je djevojčica koja je voljela priče.
Svake večeri, prije spavanja, baka bi joj ispričala po jednu priču. A onda, jednoga dana, baka je morala otputovati. No, prije no što je otputovala, ispričala je djevojčici posljednju priču i ostavila joj knjigu, na dar. Knjiga je bila velika i debela, uvezana u tamnu kožu, a rubovi stranica bijahu zlatni.
Djevojčica je pomislila: O, između tih korica sigurno se krije tisuću priča!
No, kad je sljedećeg jutra djevojčica otvorila korice knjige, vidjela je da su listovi knjige prazni, neispisani. Žalosno je zaklopila knjigu i položila je na uzglavlje. Dan je prošao, djevojčica je legla u svoj krevet, no nije bilo bake da joj ispriča priču pred spavanje. Djevojčica tada otvori knjigu koju joj je poklonila baka i, gle čuda. Prvi list knjige više nije bio prazan!
Godine su prolazile, djevojčica je rasla i odrastala. Svake večeri, prije no što bi zaspala, otvorila bi knjigu koju joj je baka poklonila i svake bi je večeri čekala nova priča, na novoj stranici knjige. Ponekad bi priča bila radosna, a ponekad tužna, no ona je znala da će je nova priča čekati na kraju svakoga dana.
Jesi li ti bila ta djevojčica? upita Djevojčica. Je li ta knjiga bila čarobna?
I ... je li djevojčica, kad je odrasla i postala mama, knjigu pokazala svojoj kćeri ?
Psssst! reče žena. Poslušaj prvo priču do kraja ...
Iz dana u dan u knjizi su nastajale nove priče i stranice knjige polako su se punile. A tada, jedne večeri, djevojčica koja odavno više nije bila djevojčica, otvori knjigu i pročita posljednju priču ...
Da, ja sam bila ta djevojčica.
Ne, nisam mogla knjigu pokazati svojoj kćeri, nisam to mogla učiniti jer ... nikada nisam postala mama ... možda zato što sam, i kad sam odrasla, ustvari ostala djevojčica.
Djevojčica se zamisli, pogleda ženu i reče: A što će onda biti s čarobnom knjigom?
Prava si zapitkivalica, baš nalik meni kad sam bila mala ... nasmija se žena. Spavaj sad, a kad se sutra ujutro probudiš, knjiga će te čekati na uzglavlju.
Hoće li listovi biti puni priča? uzbuđeno upita Djevojčica.
Ako si pažljivo slušala priču, znat ćeš ... odgovori joj žena. Tu knjigu svako mora čitati iz početka, a to znači da će sutra, kad knjigu otvoriš, svi listovi u njoj opet biti prazni ...
Hoću li i ja svake večeri u knjizi zateći novu priču? opet upita djevojčica, dok su joj plave oči blistale od iščekivanja.
Da ... reče žena. Nekih će večeri priče biti radosne, a nekih tužne ...
No, znat ćeš da te svake večeri čeka nova priča, a to je ono što je najvažnije ...
Pitala si: A tko to ustvari upisuje priče u tu čarobnu knjigu?
Razmisli, mila ... i vidjet ćeš da odgovor već znaš ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
