Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Copelius je izjurio iz apartmana i ukrcao se u lift koji se po vanjskom zidu nebodera spuštao na ulicu. Gledajući kroz staklene stijenke lifta uočio je da se nebo zacrnilo kao da se sprema oluja. Duboko dolje, na ulici, ljudi su vrvjeli, žureći nekamo, nalik na mrave u mravinjaku.
Neboder Firme bio je samo nekoliko ulica dalje od velikog parka s jezerom i Copelius je pohrlio tamo, do klupice na obali jezera. Sjedeći na toj klupici već je više puta uspio riješiti probleme koji su ga zaokupljali.
Promjena ambijenta, fizičko kretanje i skretanje misli ...
To obično pospješuje proces rješavanja problema ... tješio se Copelius.
A problem pred kojim se našao doista nije bio malen. Deset godina danonoćne posvećenosti ... a sve završava takvom katastrofom!
Prototip se oteo kontroli i tko zna gdje bi to moglo završiti ... Možda čak kršenjem triju zakona, ugrožavanjem sigurnosti Gospodara!
Morat će direktoru priznati poraz, serijska proizvodnja ne smije započeti. Sve bi Copelijine 'sestre', načinjene prema prototipu, 'bolovale' od iste nedopustive 'greške'.
Nebo koje se odražavalo na mirnom zrcalu jezera postajalo je sve crnje, oblaci se spustiše gotovo do površine vode. U strahu od pljuska svi se šetači raziđoše, a Copelius je još uvijek sjedio na klupici uz jezero, ne nalazeći uzroka Copelijinom 'kvaru'. Znao je, ne nađe li uzrok problema, neće naći ni rješenje. Nije žalio za izgubljenom zaradom, iako bi ga uspjeh 'projekta Copelia' učinio milionerom. Peklo ga je to što mora priznati poraz. Zamislio je bijes direktora Firme. Deset godina ogromnih ulaganja, a Copelius se spremao direktoru priopćiti kako je jedino rješenje odustati od serijske proizvodnje i ... uništiti prototip!
Dok su nad jezerom počele sijevati munje, Copelius je izvukao mobitel iz džepa i pritisnuo direktorov broj u direktoriju. Ni govora! eksplodirao je direktor. Naći ćete rješenje i to u rekordnom roku ... ili ću vas uništiti!
Sravnit ću vas sa zemljom, Copeliuse, poželit ćete da se niste ni rodili ...
Copelius je prekinuo vezu i ostao sjediti na klupici.
Prve kapi kiše pretvoriše se u pljusak. Snažan je vjetar uzburkao površinu jezera i uzbibao krošnje drveća. Copelius osjeti olakšanje. Donio je odluku.
...
Dok se, mokar poput miša, liftom uspinjao prema vrhu zgrade, nije mogao, unatoč svemu, ne uživati u ljepoti prizora. Kiša je na trenutak prestala, kroz mali je procjep među crnim oblacima zablistao snop sunčeve svjetlosti. Copelia nikada nije vidjela travu, more, jezero ni rijeku ... pomislio je u tome trenutku. Copelijino lice iskrsnu mu pred očima, njezin mu glas odjeknu u mislima: Htjela bih umrijeti prije Tebe ...
Kad se lift približio vrhu zgrade, procjep se zatvorio, crni se oblaci ponovo sudariše, oluja se nastavila novom snagom. U sljedećem trenutku sjevnu munja, lift se zatrese od snažnog treska, svjetla zatitraše ... i ugasiše se.
Istodobno s gašenjem svjetla u liftu, ugasiše se i sva svjetla u gradu. Total black-out!
Mrak je trajao nekoliko minuta, a zatim niz snažnih blljeskova osvijetli zamračeni grad, potom zatitraše i upališe se svjetla u pojedinim gradskim kvartovima. Dok je Copelius gledao kako se linija svjetala približava zgradi Firme, lift se pokrenu i nastavi se uzdizati prema vrhu nebodera. U hodnicima je vladalo komešanje. Ljudi su žurili prema liftovima, obuzeti nekim iracionalnim strahom, željeli su se što prije naći na otvorenom.
Copelius produži do sobe za nadzor gdje ga dočekaše blijeda lica Harrya i Petera.
Obojica povikaše uglas: Copelia je nestala!
Kada su se svjetla ugasila, na trenutak je 'pao sistem' ... uzrujano je kazao Peter. Još se nikada nije dogodilo da istodobno zakažu i rezervni generatori ... upao mu je u riječ Harry. Kad' smo nakon nekoliko sekundi uspjeli 'dići' sustav, kontrolne je kamere nisu uspjele pronaći ... Prvo smo pomislili da se igra, kao toliko puta ranije, a tada smo se uspaničili, uzeli ključ i ušli u 'apartman' ...
Ne znamo kako je uspjela izići, no Copelia je nestala bez traga!
Copelius je načas zadržao dah, a tada je mirno rekao: Uzmite slobodan dan, obojica ...
Zatvorio je vrata za Harryem i Peterom, ušao u 'sustav' i ukucao zabranu pristupa, svima bez izuzetka. Brave u blindiranim vratima dva puta škljocnuše a zatim zavlada tišina. Copelius uđe u prazan Copelijin apartman i sjede na krevet. Pritisnu dugme na daljinskom upravljaču i kapci na prozorima, koji su bili spušteni dok je u apartmanu bila Copelia, bešumno se podigoše. Oluja se završila, na plavom nebu zasjala je duga. Copelius je sjedio još trenutak, gledajući dugu, a zatim se vratio u 'komandnu sobu' i pokrenuo proces brisanja svih podataka iz 'dosjea Copelia'.
Copelia nikada neće dobiti 'sestre', ostat će Una, Jedina ...
...
Prošlo je deset godina, Copelius je već dugo opet bio samo mali kotačić u velikom mehanizmu velike Firme. Prije deset godina, nakon propasti 'projekta Copelia', direktor ga je pozvao u svoj kabinet. Bilo bi mi zadovoljstvo uništiti vas, Copeliuse. A mogao bih, pomakom malog prsta, lišiti vas ne samo posla, već i života ...
No, ja sam poslovni čovjek koji ne baca ni novčića.
Radit ćete u Firmi dok ne budete lipsali. Radit ćete 14 sati dnevno, za minimalac, ostatkom ćete otplaćivati dug.
I kada bude umirali, Copeliuse, još uvijek ćete biti dužni, meni i Firmi. Sljedit ću vas i u Pakao, tražeći da dug isplatite u cjelosti!
...
Kada bi se, nakon 14-satnog kuluka, vraćao u svoj stan, Copelius bi se, uvijek iznova, nadao.
Jedne večeri, u sumrak, već izdaleka će vidjeti osvjetljene prozore. Svirat će tiha glazba, vatra će plamsati u kaminu, u dvjema će čašama iskriti vino, mirisat će na ruže, cimet i vaniliju ...
Ona ... Una, Copelia otvorit će vrata i tu, na pragu, reći mu: Volim Te, Jedini ...
...
P. S. Neki će se revniji čitatelj možda zapitati: Što je to bilo na onom discu koji je Harry greškom ubacio u Copelijin program? Filozofske rasprave o bitku ljudskog postojanja? Biblija? Udžbenik etike?
Ni govora.
Bio je to samo izbor country love songs , 'skinut' s YouTube, koji je Kendy neprimjetno strpala u Harryev džep.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta