Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U vremena tako davna da ih ni najdrevnije priče više ne pamte, u podnožju najvišlje planine življaše prelijepa Sunčica, djeva zlaćane kose i sjajna lica.
Jednoga zimskog svitanja Sunčica krenu u šumu, nakupiti suhog granja za kućno ognjište. Vraćajući se kući u suton, s velikim naramkom granja na leđima, umorna se Sunčica spusti do potoka, vode se napiti. Morala je rukave zasukati i razbiti tanku skramu leda ispod koje je potočić žuborio, kako bi uhvatila vode u dlan. U trenutku kad se Sunčica rumenim usnama spremala srknuti vode s dlana, odraz njezina lijepa lica ugledaše, istodobno, i Perun i Veles.
Njih dvojica bijahu braća blizanci, pa kad im roditelji umriješe, braća podijeliše imanje na dva dijela.
Perunu pripade krošnja Hrasta i nebo nad njim, pa je od tuda upravljao oblacima i gromovima, livadama i poljima. Pripadoše mu i Dan, Sunce i sunčev sjaj. Velesa dopade korijen Hrasta, on dobi vode i podzemne spilje, te vladavinu nad Noći i Mjesecom. Očevo stado braća podijeliše popola, Perun uze sve Svarunove bijele, a Veles sve crne ovce, Perun dobi bijelog a Veles crnog ata iz očeva dvoprega.
Jedino što osta nepodijeljeno bijaše - kiša.
Perun je imao oblake a Veles vodu, pa je kiša ćudljvo prelazila iz ruke u ruku, jednom pa drugom bratu, postajući kamen smutnje među njima. Kako se ne bi stalno gložili, braća se razdvojiše, a kad bi se, u svitanje i suton, slučajno mimoišli, okrenuli bi glavu jedan od drugoga.
No, sad im se tvrde glave sudariše, dok su se obojica saginjali nad Sunčicinim dlanom, zavirujući u odraz njezinih lijepih očiju, plavih poput cvjetova perunike.
Tko prvi djevojci, njegova djevojka!
Tako bijaše oduvijek, no što ako dvojica u isti tren stignu do djevojke?
Što ako su djevojci obojica jednako mila?
A Sunčici je srce jednako snažno zadrhtalo i pri pogledu Perunovih i plavih i Velesovih tamnih očiju.
Vidjevši da djevojka neće moći izabrati između njih dvojice, braća se žestoko sukobiše. Perun zagrmi, Veles izli kišu, pa potopiše čitav kraj. Pogiboše ljudi, podavi se stoka, sojenice nestadoše u bujicama, žito strunu na poljima.
Kad su, umorni od duge bitke, Perun i Veles načas zastali odmoriti se, ugledaše Sunčicu kako leži, mokra i blijeda, na vrhu najvišljeg brda koje je kao otočić virilo iz razlivenih voda. Okruživahu je plavi cvjetovi perunike, iznikli na mjestima koje je pogodio grom iz Perunove ruke.
Braća odbaciše oružje te kleknuše Sunčici do nogu, ljubeći joj hladne ruke i blijede obraze.
Izaberi jednoga od nas ... rekoše joj ... a mi ćemo se Tvojoj odluci pokoriti. Ne mogu srce prelomiti napola ... reče Sunčica. Zato ću dati cijelo srce obojici. Danju ću postelju dijeliti s tobom, Perune, a noću ću tvoja ljuba biti, Velese.
I tako i bi.
Sunčica je danju ljubila Peruna, a noću je s Velesom ljubav vodila.
Vode se povukoše, polja osušiše, mir ponovo na neko vrijeme zavlada Svijetom.
A tada Sunčica Perunu u novogodišnjoj noći rodi sina Jarila i kćer Moranu, pa Veles, kojemu Sunčica nije podarila potomke, postade zavidan bratu. Iste večeri Veles ukrade Jarila iz kolijevke, sakri ga u podzemlju, te ga odgajaše kao svoga sina.
Prođe vrijeme, odrastoše i Morana i Jarilo, ona sjajna poput Sunca, on lijep poput Mjeseca.
Odrastoše, ne znajući da nisu jedinci u roditelja. Jednog ranog ljeta, kad je zlatno klasje stasalo za žetvu, sretoše se Jarilo i Morana, sretoše se i zaljubiše. U njihovim se svatovima pomiriše Perun i Veles, svijetom zavlada vječno ljeto, toplina i obilje. No, Jarilu ubrzo dosadi vjerna ljubav Moranina i on je iznevjeri. Ojađena se Morana povjeri ocu Perunu, a on gromom usmrti Jarila.
Morana preko noći ostari, ljeto se prometnu u zimu.
A tada, jednoga zimskog svitanja, Sunčica krenu u šumu, nakupiti suhog granja za kućno ognjište ...
... i kolo priče ... i kolo Godine ...
... ponovo se zavrtješe u krug ...
photo by flickr
Sretna Novo Ljeto, dragi prijatelji!
Bila vam sretna i berićetna nova 2009-a ...
Žito vam rodilo, blago se množilo!
Kiša vas kupala,
Sunce vas grijalo!
Zdravi i veseli bili,
rujno vino pili,
rumene usne ljubili ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta