Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Miss Thursday se, u skladu sa svojim prezimenom, rodila jednog kišnog četvrtka, u onom dijelu godine kad se jesen susreće sa zimom. Kad je mati zavirila u tamnoplave oči novorođene djevojčice i pogladila dječju glavicu prekrivenu svjetlim, gotovo bijelim pramenčićima kose, rekla je: zvat će se Klaudija , misleći pri tomu na oblak (clowd).
...
Cloudy Thursday ... prozvala je učiteljica njezino ime i prezime, prvog školskog dana.
Klaudija je ustala i pocrvenjela, svjesna učiteljičina pogleda i gurkanja druge djece koja su se tiho podsmjehivala: Oblačni četvrtak ....hi hi hi ... Plave su joj oči posivjele, zagrizla je usnu, sklonila plavi pramen s lica, progutala suze i podigla pogled. No, no, Cloudy ... rekla je učiteljica. Razvedri se malo ... Vidjet ćeš, u školi će biti i sunčanih trenutaka ...
...
Oči su joj mijenjale boju, od plave do sive, a Klaudija se ljutila na samu sebe zbog tih svojih izdajničkih očiju koje joj nisu dopuštale skriti ni radost, ni ljutnju ni sjetu. Duša ti se vidi u očima ... rekao joj je tamnooki dječak koji je u potaji pisao pjesme i koji joj je u gimnaziji 'prišio' nadimak 'Oblačić'. Ne volim kad mi netko zaviruje u dušu, odgovorila mu je Klaudija. I tek je godinama kasnije shvatila kako je, mladalački bezdušno, 'otepla' tog dječaka koji joj se tako željno zagledao u oči.
...
Gotovo da joj je odlanulo kad joj je dijagnosticirana kratkovidnost, sad je mogla oči skriti naočalama. Kosu je splela i vezala u čvor na potiljku, sivi kostim klasičnog kroja dodao je ozbiljnost njezinim još uvijek neozbiljnim godinama. Honorarni sati, zamjena ... drugo polugodište, maturalni razred stručne škole ... rekao joj je ravnatelj.
Samo dva sata tjedno, nije baš bogznašto, no i to je barem nešto, za početak ...
Duboko je udahnula, otvorila vrata i ušla u učionicu noseći dnevnik pod rukom. Kad je podigla pogled, susrela se s pogledima dječaka koji bijahu od nje mlađi tek tri četiri godine. Dječaci su poštovali distancu kojom se Klaudija ogradila i tek na kraju školske godine, kad su je pozvali na svoju maturalnu zabavu, najsmjeli od njih usudio se upitati: Trebate li jednu ili dvije pozivnice, profesorice?
Samo jednu ... odgovorila je Klaudija brzopleto i pocrvenjela kad su se dečki nasmijali.
Podigla je pogled i pogledala redom u oči tih dječaka. Vi ste moja prva generacija, uvijek ću vas pamtiti ... rekla im je, opraštajući se i bijaše joj drago kad su uzviknuli: Nećemo zaboraviti ni mi Vas, profesorice ...
Bio je oblačni kišni četvrtak, zadnji dan znanstvenog skupa koji je trajao od ponedjeljka do četvrtka. Miss Thursday je stajala za govornicom i izlagala svoj rad. Koristila je tehniku poznatu predavačima i govornicima - izabrati u publici zainteresirani pogled i obraćati se njemu, tom izabranom responsivnom Slušatelju.
Pocrvenjela je kad joj je Izabrani u stanci prišao i predstavio se: Silvestar Monday ... Eto, Ponedjeljak nije mogao odoljeti a da ne upozna Četvrtak ... nasmijao se i pohvalio njezino izlaganje.
U stanci su popili kavu u kafeu Pod kestenom, a kada su se namjeravali vratiti na nastavak skupa, dosadna jesenja kiša tako je uporno lila da su odustali. Ostali su za stolom, pripovijedajući o svemu i svačemu, sve do večeri. Kafe je bio poluprazan, sjedili su za stolom do prozora, po staklu su se slivale kišne kapi a s radija se razlijegali zvuci pjesme:
I'm in heaven when you kiss me
Heaven when you kiss me
You were sent to me from wonderland
I'm in heaven when you kiss me
Heaven when you kiss me
You were sent to me from wonderland
I go crazy when you kiss me
Show me how you miss me
Take me with you back to wonderland
You know I couldn't resist
Yeah I miss every time I'm with you
Every time that we kiss...
Već je padao mrak, kiša je načas stala, a oni su, idući prema hotelu u kojem su odsjeli sudionici skupa, koračali ispod kestenovih stabala s kojih su padali žuti listovi i cijedile se kišne kapi. Na trenutak, u mračnom dijelu parka, njegova je ruka dodirnula njezin lakat, a zatim joj se ovila oko struka.
Pažljivo ... rekao joj je.
Nemojte se spotaknuti u tome mraku ...
Već je zaustila da mu kaže kako je pločnik ravan pa nema bojazni od spoticanja, no u zadnji je čas odustala, bojeći se da će On primijetiti kako joj glas podrhtava. Otpratio ju je do vrata njezine hotelske sobe i tada su konstatirali da je on, nekim čudnim slučajem, smješten u susjednoj sobi. Ponedjeljak do Četvrtka ... baš imam sreće što između nisu utrpali utorak i srijedu ... rekao je.
Bilo je to u trenutku kad su, oboje, u isti čas, izašli na balkone svojih soba popušiti posljednju cigaretu. Balkone je razdvajala samo niska željezna ogradica pa su se gotovo dodirivali ramenom, dok su tako stajali, svako na svome balkonu, osluškujući kišu i tiho razgovarajući skoro do jutra.
...
Znaš li da sam poželio preskočiti ogradicu, te noći ... rekao joj je jednog kišnog ponedjeljka, nekoliko godina kasnije, kad je, praćen kišom, stigao na njezin prag. Ponedjeljak od četvrtka dijele dva dana, a ja sam već na prvi pogled procijenio da 'Ponedjeljak' od 'Četvrtka' dijele gotovo dvije decenije ... i uplašio sam se da ću Te uplašiti ... Već sam tada primijetio kako te Tvoje plave oči mijenjaju boju ... i spopao me strah da će posivjeti od negodovanja, gledajući Starog Mačka kako preskače ogradu ...
Oči joj prvo posivješe od ljutnje, nije voljela kad on sebe naziva starim, a zatim se nasmijala zvonko, plave joj oči zaiskriše pa se zamagliše i prekriše trepavicama, kad ju je zagrlio.
Pogledaj me, Cloudy ... šapnuo joj je.
Znao sam da će se pojaviti, ta lijepa ljubičasta maglica u Tvome pogledu, rekao je kad je otvorila oči. Znao sam to i dok sam još samo maštao kako Te ljubim ...
...
Kišno se Veče već udvaralo oblačnom Jutru, oblačno se Jutro smiješilo Večeri koja je mirisala na snijeg ... a mr Monday je još uvijek bio izgubljen u ljubičastoj maglici, miss Thursday je još uvijek plovila u naručju plavog oblaka ...
U tome se tjednu dodirnuše i poljubiše Ponedjeljak i Četvrtak, i oboje su znali - ma što se bude dogodilo u tjednima koji slijede, više ih ništa neće razdvojiti ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta