Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Dok su šutke koračali kroz snježne smetove, približavajući se Cocytusu i Tartarusu, Rosei se učinilo da ispod ledenog pokrova osjeća blag i nježan miris mente ...
(...)
Osjetila je taj miris, nježan i blag ... i pomislila: Kako to da dosad nisam primijetila da je Podzemni svijet lišen mirisa?
Doista, do toga trenutka Had je bio bezmirisan. Hladan hadski zrak nije mirisao na memlu, plijesan i smrt, kao što bi se to moglo očekivati, no i svi drugi mirisi kao da bijahu ishlapjeli, poput zaboravljenih uspomena.
Mirisi su oduvijek bili dio Roseina doživljaja svijeta. Cvjetni proljetni mirisi bakina vrta,slatki mirisi ljetnog voća i ružina cvata, trpki jesenji mirisi smrvljenog suhog lišća i dima koji se diže u oblačno nebo, miris snijega i splet vanilije i cimeta u majčinim božićnim kolačima. Miris zemlje, vode i pokošene trave, ozon nakon ljetne oluje, miris vjetra koji na svojim krilima donosi splet tajnih mirisa sa sjevera, zapada, istoka i juga ...
Udišući miris mente, taj tračak mirisa koji je bio više slutnja mirisa nego miris sam, Rosei su se vratili svi mirisi prošlih trenutaka. A tada se, iz svih tih mirisa, nošen mentinim mirisom, izdvojio mirisni splet jednog jedinog trenutka.
Ležim u postelji, u vrućici.
Kraj uzglavlja mi veliki stakleni bokal, u njemu se zeleno iskri čaj u kojem plutaju listići mente. Pijem čaj dugim, pohlepnim gutljajima, no ne mogu utažiti žeđ. Žeđam od vrućice, no to je žeđ za Tobom. Nije te bilo dugo, predugo, moj Morpheuse, ni na javi ni u snu ... Pitam se gdje li lutaš i misli mi se, odjednom, oboje zelenom. Ah, Ljubljeni, da mi sada u pogled zaviriš, vidio bi kako zeleno iskri ... i, pojurio bi, znam, da me otmeš iz zagrljaja tom Zelenookom čudovištu koje mi u uho šapće da negdje dišeš, koračaš, misliš, postojiš ... bez mene.
A tada, Zelenooko me čudovište pogleda Tvojim, plavim pogledom:
Zar misliš, Rose, da se ja ne pitam isto? Zar vjeruješ da dišem, koračam, postojim i jedan trenutak, ne misleći na Tebe? Ti i ne slutiš, Rose, koliko sam ljubomoran na svaku Tvoju misao u kojoj meni nema mjesta. Ukrasti Te želim cijelom svijetu i ljubiti Te tako da nestaneš u mojem zagrljaju, da nestaneš za cijeli svijet, osim za mene.
I, u tome trenutku, nađoh se u Tvojem zagrljaju.
Izgubih cijeli svijet, Morpheuse, u trenutku u kojem sam, Tvojim rukama vođena, pronašla sebe, onu sebe za čije postojanje nisam ni znala. I sad se pitam, začuđena i zadivljena: Zar sam to ja? Zar to moje srce kuca tako ludo, zar moje ruke znaju dodirivati tako nježno, strastveno i vješto, zar se to moje usne poljubaca ne boje?
Miris tog otkrića zauvijek će živjeti u meni, moj Ljubljeni. Miris ruža i mirisnih svijeća, mirisna kap na Tvojem vratu, Tvoji i moji mirisi stopljeni u mirisnu esenciju nezaboravnog trenutka ... Uvijek i zauvijek, Jedini ...
...
Rose je iz sjećanja prenuo zabrinut Morpheusov glas: Rose, je li Ti dobro? Stegnula si mi prste tako grčevito, dlan Ti je vreo i mokar, kao da si u vrućici ... Nećeš se valjda razboljeti ...
Razboljeh se onog trena kad Tebe sretoh, Morpheuse. A tu boljku mijenjala ne bih za sve zdravlje svijeta ...
Morpheusov se pogled zamaglio dok je grlio Rose i šaptao joj: Slatka moja vrućice, Ti što moju hladnu vječnost griješ poput sunca ...
...
Kad se, poslije trenutka koji je ličio na vječnost, Rose osvijestila u Morpheusovu naručju, kad su ustali da krenu dalje prema Thartarusu, Morpheus je sa snježnog smeta na kojem su ležali podigao svoj plašt koji je prostro da im bude postelja. Snijeg se pod plaštem otopio i otkrio komadić sivog hadskog tla i bokor mente koja je tu niknula i procvala, grijana žarom njihovih tijela.
Prije no što su nastavili svoj put u neizvjesnost, Rose je krišom ubrala jednu procvalu mentinu grančicu i skrila je u njedra.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
