Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Stari je vrtni kamin drijemao, premrežen paučinom i obrastao mahovinom ... Tek ponekad, prenuo bi se iz sna i sjetno se sjetio plamena koji je u njegovu srcu plamsao, nekada davno ...
A onda, nakon toliko vremena, osjetio je kako oživljava, divna ga je toplina prožela kad je plamen zaplamsao uz stjenke njegova ložišta, proždrljivo gutajući svežnjiće požutjelih koverti, ružičastog listovnog papira, svilenu traku ... i osušene ružine latice ...
...
Dear, S., Kad pogledao si me prvi put ni slutila nisam da će mi se u očima Tvojim cijeli svijet ogledati ... Kada ljubila sam Te prvi put sa puno straha, ni slutila nisam da ćeš mi reći kako nitko ljubio Te nije tako nježno, vatreno tako i tako vješto da ostao si bez daha ...
Kad dodirnusmo se prvi put ni slutila nisam da nećemo nikad zasitit' se dodira ...
Ah, Ljubljeni, što Te više ljubim to Te jače želim ...
Tvoja P.
Dear S., Volim kad odjednom, dok razgovaramo, neočekivano ruku pružiš i koljeno mi takneš, pa prstima nježno klizneš do gležnja, duž potkoljenice ... i ozari Ti se lice ... Volim što grdiš me kad hodam bosa i što ruku pružiš grleći me dok misliš da snivam, pa kad promeškoljim se šapneš: spavaj, spavaj dalje, samo te pokrivam ...
Volim kad poslije strasti šapćeš mi riječi nježne, dlan mi ljubiš i nadlanicu, poljupcima jagodice prstiju brojiš, usnama mi bilo na zapešću osluškuješ i zabrinuto pitaš: da nije Ti hladno? pokrit ću Te, još sva si topla i ustreptala ...... o kako si me divno milovala ...
Dočekati Te ne mogu, Tvoja P.
Dear S., Puze, beskrajno sporo,dok mjere minute naših života. Gledam ih u jutro rano, ne miču se ...... stoje ... A onda, odjednom već je veče, obišle su već pola kruga, jutarnju zamijenila večernja tuga. Na Tebe mislim i čini mi se ...opet stale su ...dok minute beskrajne beskrajno sporo teku a kazaljke spore sporo mjere vrijeme, moje i Tvoje, Mili.
Kad li će opet Naše vrijeme mjeriti?
Sad želim da ubrzaju, susretu ususret jureći ...a kad Ti mi stigneš poželjet ću da stanu ...
Ah, Jedini, sve bih vrijeme prije Tebe dala za vrijeme s Tobom, ne osvrnuvši se ni na trenutak ...
Tvoja P.
Dear S., Pitam se, pitaš li se i Ti, Jedini, što nas je izdvojilo, što nas je spojilo, što nas je gurnulo jedno drugome u zagrljaj?
Zašto si Ti među svim pogledima, svoj zadržao na mojemu, zašto sam Ja među svim naručjima, poželjela samo Tvoje ruke, zašto se nismo mimoišli, kao toliki drugi ... zašto smo se sreli?
Jesmo li mi odlučivali o svojim sudbinama, Jedini, ili je jedino Sudbina odlučila za nas?
Tvoja P.
Dear S., Ah, Jedini, možda nije mudro reći: siguran budi ...jer što je izvjesno, što je sigurno na svijetu tom? Sve krhko je i prolazno, znam ...
Ipak, Mili, ne muči se, siguran budi, jedino u što sam zaista sigurna je: volim Te! Ja sam svoja, Jedini ...
I samo Tvoja, znaj, Ljubljeni ... ...
Tvoja P.
Dear S., Zažmirit ću točno u ponoć, kad kazaljke se poklope ...... i zakoračiti opet u lijepi trenutak. Učini isto i Ti, Jedini ...
Topli pijesak pod stopalima ćutim, plavo nebo sja mi pod spuštenim trepavicama, miriše Dunav i šapće riječi ljubavne što izrekosmo ih na obali ljetos ...Čuješ li, ćutiš li isto i Ti, Ljubljeni?
Točno u ponoć, kad kazaljke se poklope ... zakoračit ću ... u Tvoj zagrljaj ...
Tvoja P.
...
Kroz visoki dimnjak starog vrtnog kamina liznuli su crveni plameni jezici, noseći u zimsko nebo pramen plavičastog dima i pocrnjele pahuljice papira na kojima su se ispisana slova još jednom ocrtala, a zatim planula i nestala ...
Samo ih je novembarski vjetar pročitao, samo je plamen znao s koliko su ljubavi, s koliko nježnosti, s koliko strasti bila ispisana ...
P. S. Rukopisi ne gore, veli Bulgakov.
A ja mislim kako srce mogu potrošiti samo one olovke koje nikada nisu pisale, kako se u pepeo pretvaraju samo ona srca koja nikad nisu ljubila ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta