Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Nakon čaja kod Lady Montagu-Stuart-Wortley, u povratku je dio puta Miss Rosalind vodio ukorak s Miss Hermione. Čim je izmakla pogledu Lady Montagu, Miss Hermione je postala 'pogodna žrtva'. Kad bi joj do neke informacije bilo doista stalo, Miss Rosalind je, iako nevoljko, bila spremna poslužiti se i svojim lukavstvom i svojim šarmom:
Draga Hermione, vi ste duša ovoga grada. Sigurna sam da o povijesti Hamptonshirea znate više od bilo koga drugog. Iako to Lady Montagu ne bi odobrila, sigurna sam da biste bili tako dragi i podijelili sa mnom svoja sjećanja o slučaju nestale djevojke.
Moram priznati, ja sam jedna nametljiva znatiželjnica, a vi uvijek imate toliko strpljenja sa mnom, draga Hermione. Prisjetite se, meni za ljubav ...
Sjećam, se ... dobro se sjećam, rekla je Miss Hermione. A kako se i ne bih sjećala. Rosalind i ja bijasmo vršnjakinje. Da je poživjela i ona bi, poput mene, ove godine navršila 55.
Bila je divlje, bujne naravi. Smatrali su je ljepoticom ... premda ne znam što su to vidjeli u tako blijedom stvorenju ... Zvali su je Divlja ruža.
Bila je jedinica sir Lawrencea, najbogatijeg posjednika u cijelom okrugu. Mati joj je umrla u porodu a otac ju je jako volio, ispunjavao joj sve ćudi, čak je i svoju ladanjsku vilu nazvao Rose, po njoj ..
A ona mu je donijela samo brige i tuge.
Zamislite, draga Rosalind, kako se sir Lawrence uzrujao kad mu se kćer jednoga dana kući vratila s tetoviranom ružom na ramenu. U ono vrijeme tetovirali su se samo mornari, vojnici i robijaši ... Bio je to pravi skandal, kad se Rosalind pojavila na balu u crvenoj svilenoj haljini koja je otkrivala tetovirano rame!
Nestala je ubrzo nakon toga. Svi su, osim njezina nesretnog oca, pretpostavljali da je pobjegla s nekim, najvjerojatnije s nekom vucibatinom iz nižeg staleža ... Možda s nekim konjušarom, kao Lady Chatterley ...
A otac je već bio ugovorio njezino vjenčanje sa sinom svoga uglednog prijatelja. Bila to 'partija' na kojoj su joj svi zavidjeli.
Miss Rosalinda je pozorno slušala Hermionino brbljanje i odagnala pomisao da je i sama Hermione zavidjela Divljoj Ruži na dobroj partiji, obiteljskom bogatstvu i smjelosti za izazivanje skandala. Sirota je Hermione bila tako neprimjetna ...
Miss Rosalind je iz svega izdvojila korisne informacije: Kad mu je kćer nestala, Sir Lawrence je uspio spriječiti skandalozne novinske naslove ... mora da ga je to poprilično koštalo. Istragu je vodio poznati londonski istražitelj, koji je pretpostavljao da se radilo o otmici, ili čak o ubojstvu. Ipak, nakon, godinu dvije uzaludne potrage, istragu je morao zaključiti. Sir Lawerence nije odustajao, tragao je za kćerkom svih onih 15 godina, koliko ju je nadživio. Jer, ona je sigurno mrtva. Da nije, pojavila bi se da preuzme nasljeđe, nakon očeve smrti. Bila mu je jedina nasljednica.
Rosalind je proglašena mrtvom tek nakon očeve smrti a imanje su nasljedili sinovi njegove sestre. Bilo je to prije 15 godina, a oni još uvijek bezuspješno pokušavaju prodati nasljeđenu vilu. Iako u Hamptonshireu vlada prešutni dogovor da se davni skandal ne spominje, potencijalni kupci uvijek nekako doznaju ...
Naime, vlada praznovjerje da je vila Rose ukleta, da njome noću luta duh nesretne Rosalind ...
Miss Rosalind je odmah znala o kojoj se vili radi.
Vila Rose, na rubu grada ... Pročelje joj je bilo ukrašeno vijencima ruža, izvedenim u štukaturi, no ruže iz nekada brižno njegovanog prednjeg vrta sada su tako podivljale, da su, penjući se po verandi, već počele pokrivati i krov. U tom je trenutku Miss Rosalind shvatila da za Hamptonshire 15 godina ne predstavlja ništa. Ona je tu živjela već 15 godina, a ipak su je još smatrali strancem ... Jer, do današnjeg dana nitko joj nije ispričao priču o Rosalind i prokletstvu vile Rose. Ne bi ni danas saznala ništa da nije zloupotrijebila Hermioninu lakovjernost.
Možda bi od Miss Hermione čula još ponešto, no na uglu Ulice Lipa i Kestenove, njezini i Hermionini su se putevi razdvojili. Iako nije u potpunosti zadovoljila znatiželju, Miss Rosalind je osjetila olakšanje kad je Hermione nastavila svojim putem. Pomalo ju je grizla savjest zato što je polaskala Hermioni i izvukla od nje informacije koje su je zanimale. Bilo je to isuviše lako, Miss Hermione je bila samo dobroćudna usidjelica koja je, nemajući vlastitoga, živjela tuđe živote.
Začudo, iako se nikada nije udavala, Miss Rosalind sebe nikada nije smatrala usidjelicom.
Pošto se pozdravila s Hemione, nastavila je koračati, zanesena u misli.
Potisnula je grižnju savjesti zbog manipulacije Miss Hermioninim povjerenjem, znala je da joj se Hermione divi, pa se stoga osjećala još gore.
Divlja ruža ... pomislila je Miss Rosalind i sa sjetom se prisjetila kako i je nju netko, nekad davno, nazivao ružom.
Divlja ruža ...
Nije donijela sreću ni meni ni njoj ... ni jednoj ni drugoj Rosalind ...
Two roses, photo by flickr
Stigavši do svojih kućnih vrata, Miss Rosalind je, i ne ušavši u kuću, sjela na vrtnu klupicu, pod pergolom po kojoj se penjala Fair Bianca, puna bijelih cvjetova. Razgovor s Hermione vratio je Rosalind u prošlost i probudio njezina sjećanja. Sad su je, ma kako im se opirala, ta sjećanja potpuno preplavila.
Prije 15 godina odjednom je, naizgled neočekivano i bezrazložno, dala otkaz na Katedri na kojoj je predavala, prodala svoj veliki londonski stan, kupila kuću u malom mjestu, bogu-iza-nogu ... nestala iz svoga dotadašnjeg života. Zauvijek, vjerovala je kako je zauvijek zalupila ta vrata. Potom ih nije, godinama, niti otškrinula ...
A sad su se ta vrata sjećanja otvorila širom i koliko god upirala, nije ih više mogla zatvoriti.
Bila je još uvijek u uzlaznoj liniji svoje profesorske karijere. Izabrala je karijeru umjesto obitelji, slobodu umjesto ljubavi. Prezirala je ljubavne petljavine o kojima bi, tu i tamo, nevoljko slušala od svojih kolegica, asitentica, pa i pokoje studentice, koja bi joj se povjerila. Sva ta 'srcedrapateljna' osjećanja, dileme voli me-ne voli me, svi ti dramatični susreti i oproštaji, ljubavni dueti i terceti ... ne, nije to bilo za nju.
Ona je voljela svoj duševni mir, slobodu svojih misli, sigurnu distancu prema svijetu. Bila je zainteresirani promatrač svijeta i ljudskih naravi, no ipak samo promatrač. Vjerovala je da joj je narav 'hladna', poput plave ruže, koja nikada nije zatreperila ni na čiji dodir. Ipak, nije imala osjećaj da nešto propušta, barem ne nešto vrijedno truda. Voljela je intelektualne izazove i uživala rješavajući ih. To ju je ispunjavalo više od profesionalnog napredovanja, iako je u svojoj univerzitetskoj karijeri napredovala brzo. Voljela je estetske doživljaje, stoga je u rijetkim slobodnim trenutcima obilazila čuvene galerije ... i povremeno slikala. Nije podnosila disciplinu, uredan i predvidiv režim življenja, niti se mogla prisiliti da se povinuje nečijem autoritetu. Nije ništa uzimala 'zdravo za gotovo', smatrala je da je sumnja najvrjednija intelektualna emocija. Već je i tada uživala čitati Shakespearea, Agathu je zavoljela tek kasnije.
Pomišljala je, kad jednom ode u mirovinu, povući se nekamo u provinciju, uzgajati i slikati ruže, uživati u čitanju i putovanjima ...No tada je to bila tek neka daleka budućnost ...
Oduvijek je bila 'usamljeni strijelac', ni slutila nije da joj je srce usamljeni lovac ... A onda, kad je povjerovala da je zašla u životnu dob u kojoj je mislila kako je sigurna od ljubavnih iskušenja i opasnosti, srela je ... Njega.
blue rose, photo by flickr
plava ruža?
U simbolici jezika cvijeća plava ruža znači ...
.. fantaziju i neostvarivost, nadu u čuda i nove mogućnosti.
Plava je ruža u kineskoj folk predaji simbol nade u neostvarivoj ljubavi, a Slaveni vjeruju da će vam Baba Jaga ispuniti svaku želju, ako joj donesete plavu ružu.
Plava ruža ustvari ne postoji, ruža nema gen koji joj omogućuje da bude plava.
Plave ruže ustvari su bijele ruže ... obojene u plavo ...
... za ovaj dodatak, tako neusklađen s gornjim tekstom, 'kriv' je Sjedokosi koji me svojim komentarom podsjetio na Tajči ...
... opasan je, no nije pivopija već vinopija, a jakna s nitnama ...
možda mojem 'Malom' predložim takav modni detalj, kad se sljedeći puta sretnemo ... hihihi
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta