Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
From the first day I saw her I knew she was the one
She stared in my eyes and smiled
For her lips were the colour of the roses
That grew down the river, all bloody and wild ...
Kada je duet Nick Cave i Kilye Minoque utihnuo, Miss Rosalind se prenula.
S kista je još kapala crvena boja ... a na velikom formatu avarel papira ocrtavala se slika blijeda lica plavokose djevojke s crvenom ružom na ramenu. S latica ruže, po djevojčinom ramenu, slijevale su se kapi krvi ...
Miss Rosalind je djevojčin portret naslikala automatizmom, kao pri automatskom pisanju, iz podsvijesti, bez svjesne namjere i kontrole ...
rvoga je dana stajao bez riječi pred njezinom ljepotom. Usne joj bijahu crvene poput latica divlje ruže. Srce joj je zatreperilo kad je na njezina vrata zakucao, kad mu je u zagrljaj pala. On joj bijaše prvi, ona mu se tako pitomo dala ... iako svi su je zvali divljom ružom.
Drugog joj je dana donio ružu i pozvao je na rječnu obalu, da joj pokaže divljih ruža crveni cvat. Ona je ružu prinijela usnama ... i pristala.
rećeg dana ju je odveo tamo gdje divlje ruže cvjetaju.
Ondje ju je ljubio, ondje, pod slapom crvenih cvjetova, rekao joj je: Kad ne možeš biti moja, moraš umrijeti ...
Ljubio ju je, ljubio ... pa ju je ubio. Ona je vrisnula, ona je pala .. i krvareći umirala ... a krv je kapala po laticama divlje ruže.
U Caveovoj pjesmi ona se zvala Eliza Day, no u irskoj folk baladi koja je inspirirala Cavea, njoj je ime bilo Rose Connelly.
U svijesti Miss Rosalind stihovi obaju pjesama isprepleli su se sa slikama djevojčina umiranja, iz njezine svijesti. Blijedo djevojčino lice, razrogačene zjenice u kojima se ogleda oštrica noža ... i ruka koja zamahuje nožem, ruka s tetoviranom ružom na nadlanici ...
Miss Rosalind je pomislila:Ona koju zovemo ružom, jednako bi mirisala, ma kako se zvala ...
I jednako bi bolno zbog ljubavi umirala, zvala se Eliza, Julija, Ophelia, Desdemona, Rose ...
Nakon pola sata, prstiju još uvijek umrljanih crvenom akvarel bojom, miss Rosalind je u gradskom arhivu prelistavala crnu kroniku u starim godištima lokalnih novina.
Vratila se 10 godina unazad, pa 20 ...
Kad je listala brojeve stare 30-ak godina, odjednom joj pozornost privuče naslov: Nestala kćer uglednog gentlemana iz Hamptonshirea ...
Miss Rosalind se zapitala se kako to da se ne sjeća toga slučaja, no tada se prisjetila da je u to vrijeme još uvijek živjela u svojem londonskom stanu. U Hamptonshire se doselila tek prije 15- ek godina kad je, naglo i nenajavljeno, na zaprepaštenje kolega s katedre, završila svoju univerzitetsku karijeru, prodala svoj veliki londonski stan i kupila malu ladanjsku kuću s velikim vrtom, daleko od buke i svjetala prijestolnice.
Da, pomislila je Miss Rosalind, već je 15-est godina kako živim u Hamptonshireu, već je 10 godina odkako nisam bila u Londonu.
Ipak, pitala se, kako joj nitko od njezinih susjeda, prijatelja i poznanika iz Hamptonshirea nikad nije pomenuo taj slučaj.
Kao da o tomu postoji neka zavjera šutnje, pomislila je. Morat ću svratiti na čaj kod lady Lady Montagu-Stuart-Wortley. Tamo će, kao i uvijek biti i Miss Hermione i Mrs Pocketts. One u Hamptonshireu žive oduvijek ... i sigurno će se sjetiti nestanka te djevojke, morat ću samo naći načina da ih potaknem na priču ...
Tražila je dalje, no nakon prve oskudne vijesti slijedilo je, u sljedećim brojevima tog lokalnog lista, tek nekoliko napisa, također vrlo siromašnih detaljima: Kćer lokalnog ugledanika jednostavno je jednoga dana nestala bez traga.
Potraga za njom trajala je mjesecima, slučaj je ostao otvoren, vodio ga je poznati londonski istražitelj, no djevojka nikad nije pronađena. Miss Rosalind je pomislila kako je lokalni gentleman morao biti vrlo moćan kad je uspio spriječiti senzacionalističke naslove i pikantne detalje u novinskim napisima ...
Pretražila je i tadašnja godišta većih listova. I tamo je bilo svega nekoliko vrlo diskretno napisanih članaka o nestanku djevojke. Tek je iz njih Miss Rosalind saznala i djevojčino ime.
Zvala se poput nje - Rosalind, a uz članak je bila i mala fotografija. Plavokosa, nježnog, blijedog lica, krupnih očiju melanholična pogleda i senzualnih punih usana.
Miss Rosalind se nije začudila kad je konstatirala da djevojska s fotografije liči na djevojku s njezine slike, djevojku s okrvavljenom ružom na ramenu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
rvoga je dana stajao bez riječi pred njezinom ljepotom. Usne joj bijahu crvene poput latica divlje ruže. Srce joj je zatreperilo kad je na njezina vrata zakucao, kad mu je u zagrljaj pala. On joj bijaše prvi, ona mu se tako pitomo dala ... iako svi su je zvali divljom ružom. 
rećeg dana ju je odveo tamo gdje divlje ruže cvjetaju. 
