Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ouroboros, vječni krug ... prastari simbol ... rekla je stara dama.
Zmija koja proždire samu sebe. Slijepa i gluha, savršeno samodostatna ... Samoobnavljajuća: moj kraj je moj početak, moj izvor je moje ušće ... moja smrt je moje rađanje ...
Dobila sam je na poklon davno, a čini mi se da je to bilo jučer ...
U mojoj obitelji ova narukvica ide iz ruke u ruku, iz generacije u generaciju. Ja sam je s punoljetstvom dobila od svoje bake ... i nisam je kroz sve te godine ni jednom skinula s ruke.
Sahranit će me s tom narukvicom, kad dođe vrijeme za umiranje ... Jer, ja je nemam komu predati.
Krug će se konačno zatvoriti ...
No, nemojmo pričati o meni ...
Što je Vas, draga moja, dovelo u ovaj začarani usamljeni dvorac?
Rose-Marie, koja se nikada nije povjeravala, čak ni prijateljima, otvorila se, poput školjke ...
Povjerila je, toj staroj dami koju je vidjela prvi put u životu, ono što je skrivala i od same sebe: svoju usamljenost, tugu za majkom ... svoju nemogućnost da se osjeti cjelovitom, da odraste, da se realizira kao žena ...
Pitali ste što me je dovelo amo?
Pokušaj bijega, bijega od odraza vlastitog lica, odraza koji blijedi i iščezava ... No, moj je bijeg neuspješan ... I moj je život vječna vrtnja u krug ... A u svakom novom krugu te slijepe ulice moje lice u ogledalu sve je bljeđe, sve nejasnije ...
Čini mi se da će moj odraz uskoro sasvim iščeznuti ...
Ništa ne nestaje bez traga, draga moja ... rekla je stara dama. Samo se oblik mijenja, zrnca zvjezdane prašine slože se na novi način ...
No, sada ću ja iščeznuti ... na sat dva ...
U mojim godinama poslijepodnevni san više nije 'beauty sleep' već neophodnost ...
Stara je dama ustala, prilično gipko za svoje godine, oslanjajući se na štap čija je srebrna drška bila uobličena kao zmijska glava.
Ustala je i Rose-Marie.
Ne, ne ... nemojte me ispraćati.
Popijte svoju kavu do kraja. Bilo mi je ugodno pričati s vama ... rekla je starica.
Možda jednom i nastavimo razgovor ...
...
Rose-Marie je, pijući zadnje gutljaje već hladne gorke kave, razmišljala o neobičnom susretu: Kakva fascinantna žena... ...
Tada je primjetila ovalnu kutijicu, napola pokrivenu ubrusom. Rub kutijice virio je ispod lanenog ubrusa na kojem je bila izvezena ruža.
Stara je dama nešto zaboravila ...
Rose- Marie je, s kutijicom u ruci, otišla do recepcije. Željela je saznati broj sobe stare dame s kojom je razgovarala, vratiti joj zaboravljenu kutijicu ...
Od recepcionara je saznala da 'osoba takvog opisa' nije odsjela u hotelu.
(nastavak slijedi)
Rose Snake, photo by flickr
The Snake (Zmija) , Thomas Moore
My love and I, the other day,
Ljubljena moja i ja, jednoga dana
Within a myrtle arbor lay,
ležasmo u mirtinu gaju
When near us, from a rosy bed,
kad odjednom, iz gredice ruža
A little Snake put forth its head.
mala zmija promoli glavu.
"See," said the maid with thoughtful eyes
Pogledaj, djeva reče
"Yonder the fatal emblem lies!
Kakav fatalni amblem ovdje leži!
Who could expect such hidden harm
Tko bi očekivao takvu opasnost
Beneath the rose's smiling charm?"
skrivenu ljupkošću ruža?
(...)
I rose to kill the snake, but she,
Ustadoh da zmiju ubijem
Half-smiling, prayed it might not be.
napola smijući se, napola oklijevajući.
"No," said the maiden -- and, alas,
Ne, nemoj. djeva reče i, alas
Her eyes spoke volumes, while she said it
njene oči pričahu priče.
"Long as the snake is in the grass,
Dok zmija u travi se krije
One may, perhaps, have cause to dread it:
ima razloga za strah.
But, when its wicked eyes appear,
No, kad se njezine zle oči pokažu
And when we know for what they wink so,
kad znamo da na nas vrijebaju
One must be very simple, dear,
naivni bismo morali biti
To let it wound one -- don't you think so ?"
da joj dopustimo da nas povrijedi. Ne misliš li i ti tako?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
