Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
orjentalni atrij livadskog dvorca u Jalti, detalj, photo by rusalka
Nedaleko od mora živjela je sa svojim roditeljima prelijepa djevojka Azra.
Otac je njezin bio čestit i radin, poštovan od sviju.
Azrin maleni dom ličio je cvjetnoj oazi. Ujesen, u vrtu oko Azrine kuće, voćke su se lomile pod plodom, a vrtom je odjekivao Azrin smijeh.
Azri nije bilo ravne po ljepoti na cijeloj obali.
Vitak i gibak k'o loza vinova, bješe joj stas. Rusa joj se kosa poput slapa prosipala po plećima, sežući do koljena, a crne su joj oči blistale kao zvijezde. Usne su joj se rumenile poput zrelih višanja, a obraze krasilo rumenilo nalik breskvinu.
Svi bijahu zaljubljeni u prelijepu Azru.
Jednoga dana, dok je grabila vodu na fontani, njezinu je ljepotu zapazio stari Ali Baba.Taj starac bijaše vlasnik turske lađe usidrene u luci. Bio je vješt trgovac. Motrio je lijepe djevojke kako bi ih oteo i odvezao u Stambol te ih tamo prodao agama i begovima. Ali Baba se nagledao ljepotica, no do tada još nije vidio ljepote kao što biješe Azrina.
Vrijeme je prolazilo, a Azra je i dalje cvjetala. Redila je dom, pomagala ocu u vinogradu i svakoga dana pjevajući odlazila donijeti vode sa svoje omiljene fontane. Uvijek bi kraj fontane dugo sjedila i gledala more.
Za Azrom su čeznuli mnogi, no ona se nije zaljubila ni u koga.
Jednoga dana jedan je bogati gospodin iz dalekoga kraja poslao prosce Azrinu ocu. Otac se rastužio, mati je zaplakala, no nisu prosce odbili.
Stiglo je proljeće, voćke u vrtu su cvjetale. Cvjetala je i Azra i pripremala se za svatove. No, srce joj se stezalo na pomisao o rastanku s ocem, majkom, rodnim krajem i dragom joj fontanom na ljubljenoj obali.
Svadba ljepotice Azre bila je velika, s brojnim gostima. Svi su željeli vidjeti lijepu nevjestu i poželjeti joj sreću. No, Azra bijaše tužna. Nije pomagala ni glazba, ni gosti ni darovi, ni radost roditelja koji su kćer udavali bogato i za dobra čovjeka.
Kada je dosao čas da svatovi povedu mladu iz rodnoga doma, Azra je zamolila oca da je pusti oprostiti se od morske obale i fontane koju je tako voljela.
Sišla je sama na obalu, noseći ibrik, sjela na ogradu fontane i sjećala se djetinjstva. U tome su je trenutku zgrabile grube ruke, prekrile je platnom i ponijele. Uzalud je Azra vriskala, otmičari je odnesoše i baciše pod palubu barke ukotvljene uz obalu.
Ali Baba je likovao! Uspjelo mu je ukrasti ljepoticu dostojnu sultanova dvora. Saznavši da se Azra udaje, odlučio je uvrijebati posljednju priliku za otmicu.
Čuvši Azrin krik, svatovi dotrčaše, no već je bilo prekasno. Lađa je isplovljavala.
Svi su tugovali za lijepom Azrom, a njezina je ljubljena fontana od tuge presahnula. Samo bi još poneka kap, poput suze, kliznula po mramoru.
Ali Baba je Azru odveo u Stambol. Nije je morao odvesti na tržnicu roblja jer su ga sultanovi evnusi, koji su čuli za otmicu, dočekali već u luci.
Ali Baba je za Azru dobio čitavo bogatstvo jer njezina je ljepota bila dostojna prorokova zemaljskog namjesnika.
Azru odvedoše u sultanov harem.
Iako je njezina ljepota osvojila ne samo sultana već i haremske žene, pa i evnuhe, Azra se u haremu osjećala usamljeno i nije prestala tugovati.
Njezina se tuga nije umanjila ni rođenjem sina. I dalje je osjećala da je neraskidive niti vezuju s rodnim krajem.
Prošla je godina dana i Azra je shvatila da se nikada neće kući vratiti.
I na godišnjicu svadbe i otmice, Azra se sa sinom u rukama iskrala nadzoru, popela na najvišu haremsku kulu i s nje bacila u vode Bosfora.
Od toga vremena, uz krimsku obalu, jednom godišnje izranja iz mora Rusalka s djetetom na rukama.
Toga dana, svake godine, Rusalka se s djetetom u naručju penje obalom do fontane koju su nazvali Azrinom. Kad se presahloj fontani približi, fonatana opet poteče i zažubori.
Rusalka na fontani dijete umije, sama se vode napije ... i ponovo se u more vrati.
I tako to biva svake godine, na isti dan ...
orjentalni atrij livadskog dvorca u Jalti, photo by rusalka
Dodatak:
... jedan sasvim mali, Daniela ...
dok ne smognem veći ... ;-)
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
