Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Dok je Rose spavala, Morpheus je budan bio.
On, bog snova, nije usnuti mogao.
Činilo mu se da od postanka svijeta hodi ljudskim snovima, a sam zaspati ne može, niti svoje snove sanjati. Nekada, prije no što je sreo Rose, sposobnost ljudi da spavaju i sanjaju, smatrao je slabošću. Ljudski mu se rod, tako smrtan i ograničen u postojanju, činio slabim, bezvrijednim.
Ljudi su, u Morpheusovim očima, bili samo igračke bogova.
A bogovi su se oduvijek igrali ljudima kao igračkama .. i tom igrom kratili monotoniju svoje vječnosti.
Parke, Moire, Fathe ... božice Suđaje. One su ljudsku sudbinu određivale, pređu ljudskih života prele, pa onda nit kidale. Klotho, Laheza, Atropa il' staroslavanska pletilja Mokoš, sve su one imale moć nad ljudskom sudbinom, sve su one pripadale rodu Suđaja. Najmlađa od njih, Ilithyia, nadvila bi se nad kolijevku novorođenčeta, s bakljom u ruci, osvijetlila bi novorođenoga čovjeka, pa bi mu onda sestrice njezine, Suđaje, sudbinu krojile. One su rukovale preslicom i vretenom, simbolima sudbine.
Potom bi se Fortuna nestalna ljudima poigravala, Kairos ih pohodio rijetko, po svojoj ćudi. I svi bi oni, ljudi, na kraju Thanatosa sreli ...
Pa ipak, bogovi i božice nisu nikada bili ravnodušnima prema ljudima. Moćni i besmrtni, bogovi nisu mogli odoljeti ljudima. Čak i najmoćniji od bogova, sam gromovnik Zeus, često bi podlijegao čarima smrtnica. Pretvoren u labuda, zaveo je Ledu ... kao zlatna kiša na Danaju se sručio ...
I najćudljiviji i najnestalniji među bogovima, Eros, na kraju nije odolio smrtnici Psihi, u nju se zaljubio.
I kleknuo je, zajedno s njom, pred Zeusa i zamolio ga da i Psihi besmrtnost podari ... Smrtnicu je podcijenio, pa ju je pretvorio u božicu.
I Morpheus je, poput drugih bogova, ljude podcjenjivao. A onda je Rose sreo, u smrtnicu Rose se zaljubio.
Tek tada je shvatio – možda Suđaje i određuju i tkaju ljudsku sudbinu, no svaki je čovjek i vlastito tkanje.
Svako ljudsko biće i samo sebe tka, vlastitu dušu od vlastite supstance stvara. Svaki je čovjek jedinstveno tkanje, od bezbrojnih niti satkano, složenog i krhkog prepleta ...
A tkanje Roseine duše zadivilo je Morpheusa. I kad mu je ona dopustila da to tkanje njezine duše dotakne, shvatio je koliko je podcjenjivao ljude.
Morpheus je bog bio, vječan kao što su bogovi vječni.
A vječnost može postati teškim teretom, vječnost mora monotoniju donijeti. I bogovima se u toj vječnosti mora učiniti da im se više ništa novoga ne može dogoditi, da su već sve vidjeli, sve iskusili, sve doživjeli ...
Za boga nema iznenađenja, bog se ne može radovati neočekivanim novim doživljajima, ne može strijepiti od budućnosti.
Morpheus je shvatio kako ga nije Thanatos zaveo i naveo da čini zlo. Monotonija besmrtnosti bila je za to kriva. U toj se monotoniji i on, Morpheus, ljudima poigravao kao igračkama.
Poigrao se i bijednim slikarom one čudesne slike, i njegovim kobnim sudrugom skulptorom. Pa je, poput razmažena djeteta koje se dosađuje, igračke te polomio, i polomljene ih odbacio, bez kajanja ... Uništio im je i skratio živote, a da ga to čak ni uznemirilo nije. A smrtnici ti, kojima se on poigravao, samo su jedan život imali ...
Morpheus je shvatio da ljudi griješe, zavideći bogovima na besmrtnosti. I pitao se, kako to mora biti uzbudljivo, kad znaš da činiš stvari neponovljive, kad znaš da ti je nešto prvi puta, a nešto zadnji put ...
I shvatio je – bogovi samo traju, a ljudi žive!
Baš zato što su smrtni, baš zato što su tako tragično svjesni svoje smrtnosti, ljudi mogu patiti i uživati onako kako to niti jedan bog ne može ...
Zavirujući Rosei u dušu, Morpheus je sa zaprepaštenjem i uzbuđenjem shvatio da su ljudi sposobni voljeti onako kako niti jedan bog ne može ... Shvatio je, osjetivši Roseinu ljubav, da mu Rose, ljubeći ga, svoj život daje ...
I pitao se – što joj on, koji je besmrtan, može dati za uzvrat? Samo djelić svoje besmrtnosti.
Kakva bijedna zamjena za život, jedini i neponovljivi!
Dok mu je Rose ležala u naručju, zavirio je i u njezin san. Draga Rose, o ljubavi je sanjala, o ljubavi koja je spremna i smrti se oduprijeti, o ljubavi ljudskoj, koja je je uvijek čista, čak i kada je grješna ...
Rose!
Ona je bila spremna za njega i s njim sići u Had, ukrcati se u Haronov čamac, prijeći Styx ...
Mislio je kako on vodi i štiti nju.
A čitavim je putem, od prvog njihovog susreta, Rose vodila i štitila njega. Ona mu je pokazala kako ljubiti, ona je bila njegova učiteljica, iako je ljubila prvi puta ... Kako je bahat bio kad je pomislio da on može nečemu naučiti nju. Dakako da nije mogao, jer on je obljubio mnoge, no i sam je ljubio prvi puta ... ljubio nije dok nije Rose, slatku Rose sreo.
Roseini su mu poljupci pokazali kako je to kad' ljubav spoji smrtnost i besmrtnost. I on je, dok ga je Rose ljubila, na vlastitu besmrtnost zaboravljao. Kad ga je ljubila, nestajala bi monotonija vječnosti, postojao je samo taj trenutak u kojem ga ljubi ljubljena Rose, taj trenutak koji se i njemu i njoj uvijek činio i prvim i posljednjim.
Dok mu je Rose u naručju spavala, Morpheus je znao. Svoju bi besmrtnost istoga trenutka zamijenio za život smrtni u kojem bi svaki trenutak proveden s Rose bio jedinstven i neponovljiv, u kojem bi se sve događalo samo jednom, prvi i zadnji puta ...
"Sanjajte što želite sanjati,
idite kamo želite ići
i budite što želite biti,
jer samo je jedan život
i samo jedna prilika
da učinite sve ono
što želite učiniti"
posudit ću, malo tvoje mudrosti, mila.
jer trenutno mi je baš zatrebala ...
hvala ti!
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
