Noi leggiavamo un giorno per diletto
di Lanciallotto, come amor lo strinse:
soli eravamo e sanza alcun sospetto.
Per piů fďate li occhi ci sospinse
quella lettura, e scolorocci il viso;
ma solo un punto fu quel che ci vinse.
Quando leggemmo il disiato riso
esser baciato da cotanto amante,
questi, che mai da me non fia diviso,
la bocca mi baciň tutto tremante.
Galeotto fu il libro e chi lo scrisse:
quel giorno piů non vi leggemmo avante.

Dante, Inferno, canto V, vv.127-138

Paolo i Francesca bili su Danteovi suvremenici.
Otac Francescin, Guido da Polenta, lord of Ravenna upleo se u rat s Malatestom, lordom od Riminia. Dugo su ratovali, a onda mir sklopili. I da mir učvrste, odlučili se brakom povezati.
Guido je svoju lijepu mladu kćer Francescu udao za Gianciottoa, starijega Malatestina sina, sposobna i častohlepna, lukava, no ružna mladića.
Francesca je mladoženju prvi puta vidjela tek na vjenčanju. A pristala se udati za Gianciotta, jer su se Malateste poslužili lukavstvom, u prošnju su poslali, Paola, Gianciottova mlađega brata. Paolo je bio lijep, drag i Francesci se svidio na prvi pogled, a i ona njemu. Nadala se da mu je brat, za kojeg se morala udati, sličan. Obmanu je shvatila tek na vjenčanju.

Ono što se moralo dogoditi, dogodilo se.

Nedugo nakon vjenčanja, Gianciotto je krenuo u obližnji grad, poslom. A Francesca i Paolo, koji su i inače mnogo vremena provodili zajedno, postadoše ljubavnici. Tajna se sakriti ne može, pa je prevareni muž i brat za preljub doznao.
Vratio se kući i zakucao na vrata Francescine sobe u kojoj je ona s Paolom ljubav vodila.
Začuvši Gianciottov glas, ljubavnici se uplašiše. Paolo požuri pobjeći kroz tajna vrata u podu, a Francesca otvori vrata ljutitomu mužu.
No, dok se kroz tajna vrata provlačio, Paolu košulja zape o vratnice, pa ga brat u svojoj ložnici zatekne. Mač izvuče, razbješnjeli Gianciotto, da brata probode. A Francesca se ispriječi između muževljeva mača i ljubljenoga Paola. Oboje pogiboše od istoga uboda.
Sahranili su ih u istoj grobnici.


Dante Alighieri

Nesretne je ljubavnike Dante ovjekovječio. I blag je prema njima bio, veliki pjesnik.
Pa, Paolo i Francesca, Hadom lebde, vječno zagrljeni, vječnim vjetrom nemira nošeni.
Smirenja za njih nema, ni nakon smrti, no i u zemlji sjena ostadoše zajedno.

I brojni su slikari svojim kistom ljubavnike ove ovjekovječili.
Najčešće su birali motiv prvog poljupca Paolova i Francescina, ili njihova leta kroz vječnost, il' prizor njihova umiranja ...


Feuerbach

One day, to pass the time away, we read
of Lancelot— how love had overcome him.
We were alone, and we suspected nothing.

And time and time again that reading led
our eyes to meet, and made our faces pale,
and yet one point alone defeated us.

When we had read how the desired smile
was kissed by one who was so true a lover,
this one, who never shall be parted from me,

while all his body trembled, kissed my mouth.

Dante (1265-1321)
Inferno V.82-142


Gustav Dore


Cabanel

Jednoga dana, da nam vrijeme prođe,
čitasmo o Lancelotu — kako ljubav njime ovlada.
Sami bjesmo, ne sumnjasmo ništa.

A čitanje naše oči spoji, opet i opet,
lica nam problijediše,
trenutak nas taj porazi.

Kad pročitasmo kako ljubi
onaj koji istinski ljubavnik bješe,
onaj od kojeg se nikad ne smjeh razdvojiti,
moje usne poljubi,
dok tijela su nam drhtala.

Dante (1265-1321)
Pakao V.82-142

Paola i Francescu spojila je priča o Lancelotu i Ginervi, ljubavnicima i preljubnicima ...
Uđoše u legendu ... i jedni drugi ...


Jessica.D.Nelson: Lancelot and Guinevere