Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Noi leggiavamo un giorno per diletto
di Lanciallotto, come amor lo strinse:
soli eravamo e sanza alcun sospetto.
Per piů fďate li occhi ci sospinse
quella lettura, e scolorocci il viso;
ma solo un punto fu quel che ci vinse.
Quando leggemmo il disiato riso
esser baciato da cotanto amante,
questi, che mai da me non fia diviso,
la bocca mi baciň tutto tremante.
Galeotto fu il libro e chi lo scrisse:
quel giorno piů non vi leggemmo avante.
Dante, Inferno, canto V, vv.127-138
Paolo i Francesca bili su Danteovi suvremenici.
Otac Francescin, Guido da Polenta, lord of Ravenna upleo se u rat s Malatestom, lordom od Riminia. Dugo su ratovali, a onda mir sklopili. I da mir učvrste, odlučili se brakom povezati.
Guido je svoju lijepu mladu kćer Francescu udao za Gianciottoa, starijega Malatestina sina, sposobna i častohlepna, lukava, no ružna mladića.
Francesca je mladoženju prvi puta vidjela tek na vjenčanju. A pristala se udati za Gianciotta, jer su se Malateste poslužili lukavstvom, u prošnju su poslali, Paola, Gianciottova mlađega brata. Paolo je bio lijep, drag i Francesci se svidio na prvi pogled, a i ona njemu. Nadala se da mu je brat, za kojeg se morala udati, sličan. Obmanu je shvatila tek na vjenčanju.
Ono što se moralo dogoditi, dogodilo se.
Nedugo nakon vjenčanja, Gianciotto je krenuo u obližnji grad, poslom. A Francesca i Paolo, koji su i inače mnogo vremena provodili zajedno, postadoše ljubavnici. Tajna se sakriti ne može, pa je prevareni muž i brat za preljub doznao.
Vratio se kući i zakucao na vrata Francescine sobe u kojoj je ona s Paolom ljubav vodila.
Začuvši Gianciottov glas, ljubavnici se uplašiše. Paolo požuri pobjeći kroz tajna vrata u podu, a Francesca otvori vrata ljutitomu mužu.
No, dok se kroz tajna vrata provlačio, Paolu košulja zape o vratnice, pa ga brat u svojoj ložnici zatekne. Mač izvuče, razbješnjeli Gianciotto, da brata probode. A Francesca se ispriječi između muževljeva mača i ljubljenoga Paola. Oboje pogiboše od istoga uboda.
Sahranili su ih u istoj grobnici.
Nesretne je ljubavnike Dante ovjekovječio. I blag je prema njima bio, veliki pjesnik.
Pa, Paolo i Francesca, Hadom lebde, vječno zagrljeni, vječnim vjetrom nemira nošeni.
Smirenja za njih nema, ni nakon smrti, no i u zemlji sjena ostadoše zajedno.
I brojni su slikari svojim kistom ljubavnike ove ovjekovječili.
Najčešće su birali motiv prvog poljupca Paolova i Francescina, ili njihova leta kroz vječnost, il' prizor njihova umiranja ...
Jednoga dana, da nam vrijeme prođe,
čitasmo o Lancelotu — kako ljubav njime ovlada.
Sami bjesmo, ne sumnjasmo ništa.
A čitanje naše oči spoji, opet i opet,
lica nam problijediše,
trenutak nas taj porazi.
Kad pročitasmo kako ljubi
onaj koji istinski ljubavnik bješe,
onaj od kojeg se nikad ne smjeh razdvojiti,
moje usne poljubi,
dok tijela su nam drhtala.
Dante (1265-1321)
Pakao V.82-142
Paola i Francescu spojila je priča o Lancelotu i Ginervi, ljubavnicima i preljubnicima ...
Uđoše u legendu ... i jedni drugi ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta